Ana Marija, Katarina, Emanuela, Dino, Sara-Hena, Petra, Ana, Korina, Marija-Marta, Božo, Josipa, Mihael, Josip, Sanela, Kristina, Noa, Ema, Ante, Jure, Bilal..., nažalost, samo je mali dio djece koja su proteklih godina iz BiH s jako teškim dijagnozama upućena na liječenje u zagrebačku Kliniku za onkologiju i u dječju bolnicu u Klaićevoj. Neki od njih uspješno su izliječeni, drugi se još uvijek bore s bolešću, a dio njih, nažalost, nije se uspio izboriti. Uz teške dijagnoze, neizvjesnost, strah, odjele na kojima se liječe, zemlju iz koje dolaze, sve njih povezuje jedna žena iz Posušja.
Životna borba
Časna sestra Antonija Grubišić za ovu djecu i njihove roditelje često je majka, psiholog, prijatelj, poveznica s Bogom..., svjetlo na kraju tamnih hodnika, operacijskih dvorana, ordinacija za primanje jakih terapija. Ona je ta koja svakom djetetu koje je u proteklih gotovo osam godina prošlo ili još uvijek prolazi liječenje na spomenutim odjelima izazvala osmijeh na licu. Čak i u najtežim trenucima. “Ne mogu točno reći koliko je došlo djece na te bolničke odjele u ovom razdoblju otkada radim. Mogu samo reći da je to, nažalost, jako velik broj. Sigurno godišnje dođe više od 100 djece, od toga ih je deset posto iz BiH. Odjel je uvijek pun, a može primiti 25 djece u sobama. Jedni odu, drugi dođu, a sve su to djeca s tumorima i leukemijama”, priča nam časna sestra Antonija, koja se za poziv duhovnog asistenta Klinike za onkologiju i u dječjoj bolnici u Klaićevoj odlučila nakon što je i sama dobila tešku dijagnozu. Ističe kako taj poziv, odnosno posao fizički nije teško obavljati, međutim, gledati dijete kako trpi i pati je možda nešto najteže na svijetu. “Ali ja imam jako lijepa iskustva u radu s tom djecom, oni nikada na licima ne izražavaju patnju i bol. Ti vidiš da je bolestan, da nema kose, ponekad budu tužni jer se ne mogu razvijati normalno kao njihovi vršnjaci, ali ta djeca se znaju diviti svakom malom susretu, malom daru koji dobiju. Njima je vrlo malo potrebno da budu sretni. Vesele se svakoj osobi koja dođe i bude s njima. U vremenu koje provodim s njima bolest pokušavamo staviti postrani, tako da se igramo, pričamo, dok nije došla korona, imali smo redovito svetu misu ponedjeljkom gdje bi djeca sudjelovala na misi. Često bi se djeca ispovijedala i pričešćivala, u teškim trenucima kada se spremaju za operaciju, žele primiti bolesničko pomazanje. Ja se pobrinem za taj dio njihove skrbi, ako dijete treba svećenika, potrudim se da on dođe i popriča i s djetetom i s roditeljima”, objašnjava Antonija svrhu svog poziva. Govorimo poziva jer je to mnogo više od posla.
Osim s djecom, Antonija sustavno radi i s roditeljima. To je pak teži dio posla. “Teže je raditi s roditeljima nego s djecom. Roditelj gleda svoje dijete i u tom trenutku razmišlja što sve prolazi to njegovo dijete dok je on nemoćan. Ne može mu pomoći. Tim roditeljima savjetujem da ne pokazuju zabrinutost jer djeca to sve prate. Zabrinuta lica roditelja djeci šalju signale da im nema pomoći. A to nije točno. Puno više djece uspije. Izbore se i žive normalan život. Također, razlika je raditi s roditeljima koji su vjernici i imaju nadu i povjerenje u Boga, od onih koji ne prakticiraju izražaj prema Bogu ili prema čovjeku, nego žele sve proći sami. Ima roditelja koji kažu da ne žele razgovarati s nama i žele sami nositi križ. Ja ih pustim, međutim, brzo oni sami potraže mene jer im drugi roditelji prenesu iskustva”, nastavlja časna sestra Antonija. Dodaje kako vrlo brzo tim roditeljima koji nisu vjernici ona postaje najbolji prijatelj i oslonac u teškim trenucima. Nekada roditelja na komunikaciju s njom “prisili” samo dijete jer se “zaljubi” u njezin pristup, osmijeh i vedrinu koju unese kada uđe na odjele ispunjene strahom i suzama. Zbog svog osmijeha i vedrine roditelji često ne znaju da se i sama bori s teškom dijagnozom. “Kada roditelji doznaju neku novu dijagnozu ili kada djetetu nije dobro, onda nemaju volju i kažu kako je meni lako. Ja ih razuvjerim i kažem kako u tim trenucima razumijem njihovo dijete bolje nego oni sami. Oni kažu da to nije moguće. Budući da se ja uvijek smijem, oni misle da nemam nikakvih problema”, priča nam ova Posušanka koja je zdravstvene tegobe počela osjećati prije nešto više od 11 godina. Počela je osjećati umor, trnule su joj i otkazivale noge i ruke, slabio vid. U Njemačkoj je obavila pretrage i zaključili su samo da ima problem s radom štitnjače. Vratila se u Hrvatsku 2010. godine u vrlo lošem stanju sa sumnjom da ima tumor na mozgu. Nakon pretraga potvrđeno je da ima multiplu sklerozu. “Imala sam nekoliko teških razdoblja pogoršanja bolesti u kojima sam bila potpuno nepokretna. Noge i ruke nisam osjećala kao dio svojega tijela. Glava funkcionira, ali tijelo otkazuje. I danas su mi utrnute djelomično ruke i noge, tako da neke stvari radim ‘napamet’ pa zbog toga noge vučem i često padam ako tlo nije ravno. Zapravo, ta moja brzina je problem, još uvijek se nisam naviknula da moram funkcionirati drukčije. No, nakon terapije koju primam mogu funkcionirati”, ističe. Roditeljima bolesne djece ovu priču ispriča tek ako osjeti da će to pridonijeti povjerenju. Na upit može li izdvojiti jednu od najtežih situacija, Antonija kaže kako ne može izdvojiti ni jedno dijete. “Svakog puta bilo mi je teško za svako dijete koje nas je napustilo. Ja s njima živim do kraja, gledam njegovo liječenje, pa kada ono ide u progresiju i te zadnje dane. Osobno mogu reći da imam dosta iskustava s roditeljima gdje smo zajedno molili kod djeteta do trenutka kad ono ode. Jer kad vidi da dijete pati i da nema izlaza i ne može mu se pomoći, onda roditelji koji su stvarno vjernici, traže molitvu da patnja završi. Ima i gorčine”, naglašava Hercegovka rođena u Posuškom Gracu, u katoličkoj obitelji u kojoj se rodilo dvanaestero djece, devetero ih je ostalo živih, a jedan brat joj je stradao u ratu. Ipak, ispričala nam je jednu situaciju koja ju je posebno dirnula. “Kada sam bila operirana u Petrovoj bolnici, imali smo situaciju da je jedno naše dijete išlo na transplantaciju u Zagreb. Bio je to mali Fran. On je znao da sam ja u Petrovoj, a bio je u izolaciji u pripremi za transplantaciju. Večer uoči moje operacije tražio je od svoje mame da me nazove. Kad sam se javila, rekao mi je: ‘Sestro Antonija, ne boj se, sve će biti dobro’ i sve ono što sam ja njemu govorila kad je bilo teško. Bio je to naš posljednji razgovor. Ujutro su me nazvali i rekli da je Fran preminuo. Imao je samo osam godina. Bilo je to na samom početku moga rada”, nastavlja ovu priču sestra Antonija.
Stvari koje se pamte
Prije tri godine imala je situaciju da su na Odjelu bile dvije umiruće djevojčice Sara i Lorena. “Dr. Stepan zvala me je da dođem. Bila sam jako umorna, vratila sam se iz hitne službe gdje su mi spaljivali žile u nosu, cijeli sam tjedan krvarila iz nosa. Doktorica mi je rekla da Sara neće nikoga, samo mene. Došla sam u subotu i bila cijeli dan do 10 navečer. Lorena je otišla u nedjelju, a Sara u ponedjeljak. Sara je pet godina bila sa mnom, to je dijete koje je bilo dio mene. Isto tako, mala Lorena od 17 mjeseci kidala je slaninu i meni davala ‘da smo zajedno jače’. Teško je to gledati, ali želim biti uz njih i olakšati im te trenutke”, priča nam sestra Antonija. Kaže kako nije lako izaći iz bolnice i otići kući kao da se ništa ne događa, ali da je njoj ipak lakše nego ostalima. “Ja sam ipak časna sestra. Lakše je meni izaći s Odjela i pokupiti svu tu njihovu patnju i donijeti je kući, staviti Isusu na oltar. Svakog dana sestrama kažem da mole za moju djecu”, ističe Antonija, kojoj se jedno dijete iz Hercegovine posebno uvuklo pod kožu. Riječ je o Katarini Franjušić, hrabroj djevojčici iz Rame, koja se bori s rakom kostiju, a jedina joj je želja da ozdravi. I da ozdrave sva djeca na onkologiji. “Da barem nitko više nikad ne bude bolestan. Htjela bih opet biti u svojem domu, zamišljam cijelu svoju obitelj u dnevnom boravku. Voljela bih i plesati”, izjavila je nedavno ova četrnaestogodišnjakinja čija je priča rasplakala brojne. I za sestru Antoniju Katarina je jedno posebno dijete. “Kad joj je jako teško, kad su mučnine nakon terapija, ona je u mraku i pokrivena dekom po glavi, ja samo odškrinem vrata i zovnem je, ona se tada odmah ustaje i nema više mraka. Katarina je veliki borac i pozitivna osoba. Pričala mi je o svom životu koji je imala prije bolesti, svojim planovima za budućnost. Gotovo svakodnevno smo u kontaktu. Dok je bila u Rami, a ja u Posušju, zezale smo se koja će kojoj preko brda na kavu”, prepričava nam doživljaje s djecom ova hrabra časna sestra, koja ima vrlo dobra iskustva i s djecom i roditeljima drugih vjeroispovijesti. Ta iskustva su joj, kaže, možda i najpozitivnija. “Kad sam tek počela raditi, bio je jedan mali Benjamin iz Konjica na odjelu, njegova mama Sanela postala je kontakt-osoba za svu djecu muslimanske vjeroispovijesti iz Hercegovine koja dolaze ovamo. Ona kaže mamama da će u bolnici imati jednu časnu sestru koja će im pomoći u svemu. Da im moj broj mobitela i prije nego što dođu u Zagreb, već me zovu. Mama Sanela kad joj je šefica odjela rekla kako je Benjamin na umoru i da može pozvati svog duhovnika bilo koje vjere, odgovorila je kako tijekom tri godine koliko se dječak liječio nije upoznala nikoga nego mene. Da sam im ja bila ta čiji je osmijeh bio svjetlo u svim tmurnim danima te da je Bog jedan i da je od mene dobila odgovore na sva pitanja o životu koje je trebala. Zajedno smo ispratile malenog Benjamina”, privodi kraju priču o svom radu s teško oboljelom djecom ova Hercegovka. Dodaje da je slično iskustvo kao Benjaminovo doživjela i s Bilalom koji je, nažalost, preminuo početkom ovog mjeseca. S roditeljima preminule djece, djecom koja se izliječe ili odu nekamo drugo na liječenje i njihovim roditeljima sestra Antonija ostaje u kontaktu te je radi toga osnovala Facebook grupu “Čini dobro”.•
