Nemanja Šmitran (22) je poljoprivrednik i student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Banja Luci. Ne planira otići iz rodnog sela Kozara, na vrhu istoimene planine. I nije jedini.
Mnogi njegovi vršnjaci ostaju vjerni zavičaju slavnog imena i bogate povijesti. Na Kozaru se vraća život, sve je više mladih obitelji koje obnavljaju i proširuju imanja svojih predaka.
Nemanja svakog dana ustaje oko pet, da bi stigao u Banja Luku na predavanja. Poslije podne radi u šumi, izvozi drvo, ore, radi u voćnjaku, sije pšenicu… A, ipak ima vremena za učenje. Ne dangubi. Odredio je svoje životne ciljeve i od njih ne odstupa. A da je lako, nije.
– Jesen je i lijepo vrijeme, na imanju ima posla preko glave. Na traktoru provodim jednako vremena koliko i na fakultetu. Meni je i jedno i drugo važno. Volim i poljoprivredu i medicinu, i Kozaru i Banja Luku, i grad i selo – kaže Nemanja, piše Srpskainfo.
– Želim ostati na selu i nakon završetka studija zaposliti se u blizini, u Gradiški ili Banja Luci. Čini mi se da odavde, s planine, dalje i bolje vidim, pa tko razumije, shvatit će – kaže ovaj vrijedni mladić.
Priznaje kako nema mnogo vremena za odmor. Jer njegov radni dan traje i po 20 sati.
– Ustajem zorom. Automobilom putujem na predavanja, koja su u različitim terminima. Potrebno mi je sat i malo više vremena, u jednom pravcu, ovisno od uvjeta na putu. Zimi, kada zavije snijeg, iako je to sve rjeđe, imam u pripravnosti traktor i grtalicu, pa prvo razgrnem snijeg, da bih prošao automobilom. Ali, ne žalim se, to je moj izbor – kaže Nemanja.
Obitelj podržava njegov izbor. A Nemanjina obitelj je brojna, pa je i podrška snažna.
Zajedno žive Nemanjina majka Ranka, otac Ranko, baka Grozda, braća Predrag i Slaven, nevjesta Miroslava i dvije bratove kćerke Dajana i Sofija. Svi skupa brinu o velikom lijepo uređenom imanju.
– Mlađi brat je srednjoškolac, odavde putuje u školu, kao i ja na fakultet. Stariji brat, koji je oženjen, zaposlen je u Šumariji. Svi radimo na imanju. Meni to uopće nije teško i ne sramim se poderanih hlača i majice isprljane zemljom – kaže Nemanja.
Uz ispite na Medicinskom fakultetu, kaže, treba položiti i obiteljski, seoski ispit, ispit svoga zavičaja.
– To je zavjet predaka, trudim se da i taj ispit položim najboljom ocjenom – poručuje Nemanja.
Svaka njegova poruka izgovorena je uz zaglušujući zvuk traktora na planinskom vrhu, na prevoju, odakle se vidi cijelo Lijevče polje, a u daljini se nazire Gradiška.
Nemanjin otac Ranko Šmitran (50), objasnio je zašto je ostao na imanju i ljubav prema selu prenio na svoju djecu.
– Nisam imao dilemu, ostati ovdje ili potražiti bolje uvjete negdje drugdje. Naučio sam sinove da, osim zanimanja za koja se školuju, poštuju selo, da rade, da stvaraju dobre navike. Rad nikome ne smije biti teret, ako zna što hoće i ima realan, ostvariv cilj – smatra Ranko.
Ponosan je na trojicu svojih sinova. Najmlađi Slaven je učenik drugog razreda srednje škole u Gradiški, gdje uči zanat za mehaničara grejne i rahladne tehnike. Stariji, Predrag ima posao, suprugu i dvoje djece. A Nemanja će uskoro postati doktor.
Svatko od njih ima svoj put, ali svi rade na imanju.
Šmitrani, složno, kao u maloj seoskoj zadruzi, obrađuju nekoliko hektara oranica, zasada šljive, siju kukuruz, soju, pšenicu, zob…
– Na imanju radi nas osmoro, supruga i ja, tri sina, nevjesta i moja majka. Mi smo brojna ali složna obitelj, odlučna da osiguramo dovoljno za sebe i da ne brinemo zbog svjetske i domaće ekonomske krize. Nas to pretjerano ne dira – kaže Ranko Šmitran, hvaleći i gradsku vlast iz Gradiške za pomoć i razumijevanje.
Mnogi njegovi susjedi su, kaže, otišli, ali se sada vraćaju. Vrijedni su to ljudi, vole svoje selo, bore se da ono oživi, kao nekada.
– Imao sam i ja mogućnost da odem, ali sam ostao i nisam se pokajao. Djecu učim da budu vrijedni, odgovorni, pošteni, da se vole i uvažavaju, da za svakoga imaju razumijevanja. Ukoliko u sebi izgrade takve osobine, ne treba da brinu za budućnost – kaže Ranko.
Njegov brat Drago, koji također živi u Kozari, ima sedmero djece. I u drugim kućama ima djece, dvoje, troje, četvoro…
Rankova nevjesta Miroslava (22) i sin Predrag imaju dvoje dječice. Za sada. Miroslava je rodom iz Podgradaca. Nakon udaje je sa suprugom živjela je u Sloveniji. Ali, brzo su se vratili u Kozaru.
– Shvatili smo da za nas u Ljubljani nema života. Jedna plaća, ja trudnica, bez zaposlenja, troškovi nepodnošljivi, stanarina skupa. Na preporuku mog svekra, vratili smo se. Suprug je dobio posao, imamo djecu, obiteljsko imanje i dobro nam je – priča Miroslava.
I njihov susjed Radenko Subotić je radio je u Sloveniji, u Jesenicama, pa se vratio u svoje selo. Obnovio je imanje, izgradio objekte, nada se da će uskoro stići i struja, koje u njegovom zaseoku još uvijek nema.
– Optimist sam. Vjerujem u Kozaru, vjerujem da će biti proširena elektro-mreža do udaljenijih i obnovljenih kuća. Ovdje je izrađeno 20 vikendica, a i asfalt će uskoro. Svukuda sam bio, svašta prošao i shvatio da je svakom najljepša njegova rodna gruda. Za mene to je Kozara – kaže Radenko Subotić.
I njegov rođak Mirko Šmitran se bavi poljoprivredom, uzgaja stoku i sije žito. I njegova kuća je puna. U domaćinstvu žive supruga, sin, nevjesta i dvoje unuka.
– Sretni smo, živimo u zdravoj sredini, moji unuci vole selo, životinje, traktore, vrijedni su, pomažu… Može se i ovdje dobro živjeti, ako se čovjek malo potrudi – uvjeren je Mirko.
Pokazuje široko prostranstvo satkano od bregova, dolina, šume koja se, upravo sada, kiti zlatastom jesenjom bojom i presijava na sunčevim zrakama.
Požalio se jedino da u Kozari ima mnogo divljači koja pravi štetu, pa zbog toga obrađuje zakupljenu zemlju u Turjaku i Trnovcu, 20-ak kilometara od Kozare.
O Kozari pripovijeda s mnogo optimizma.
– Ovdje u Kozari ima 22 djece, zbog njih vrijedi raditi i sticati. Od toga 18 su školarci. Ima i mladih, punoljetnih stanovnika. Nigdje, na daleko, nema toliko djece i omladine u relativno malom broju domaćinstava. Hvala Bogu, da je tako – hvali se Mirko Šmitran podmlatkom u svom selu od svega 50-ak stanovnika.
A tamo gdje su mladi, kaže, bit će i života.
