Dr. Miro Kovač, pretendent na mjesto čelnog čovjeka HDZ-a, kaže da ne želi ovakav, Plenkovićev HDZ, nego pravu narodnjačku hrvatsku stranku koja okuplja ljude suverenističkog, državotvornog, demokršćanskog i domoljubnog usmjerenja, onako kako ju je ustanovio dr. Franjo Tuđman. Hoće li, zajedno sa svojim stranačkim saveznicima, gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom i Davorom Ivom Stierom i ostalima uspjeti u svojim nastojanjima, vidjet će se za sedam dana.
Dr. Miro Kovač, pretendent na mjesto čelnog čovjeka HDZ-a, kaže da ne želi ovakav, Plenkovićev HDZ, nego pravu narodnjačku hrvatsku stranku koja okuplja ljude suverenističkog, državotvornog, demokršćanskog i domoljubnog usmjerenja, onako kako ju je ustanovio dr. Franjo Tuđman. Hoće li, zajedno sa svojim stranačkim saveznicima, gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom i Davorom Ivom Stierom i ostalima uspjeti u svojim nastojanjima, vidjet će se za sedam dana.
– Izvorišta su na jugu, u kolijevci srednjovjekovne hrvatske državnosti – kratko kaže Miro Kovač.
Njegov otac Mijo potkraj 1950-ih napušta rodni kraj. Kao i mnogi drugi trbuhom za kruhom odlazi na privremeni rad u Njemačku. Majka Štefica, djevojačkog prezimena Lukić, 1960-ih se preselila u Solin. Kovačeva majka Štefica ima ime atipično za Dalmatinku. Naime, njezina se obitelj tijekom Drugoga svjetskog rata od nedaća sklonila u Podravinu pa je Kovačeva majka rođena u Velikom Bukovcu kod Ludbrega te je tako dobila ime Štefica. Najstarije dijete, Miru, rodila je 1968. u Splitu, a ostalu djecu, još jednog sina i dvije kćeri, u Njemačkoj.
– U Solinu me je krstio legendarni solinski župnik Miro Tugomir Jovanović, a i kum mi je bio Miro. Jedno krštenje, a trojica imenom Miro”, kaže Kovač.
Donosio vinile iz Zagreba
Roditelji Mire Kovača početkom 1970-ih napuštaju imanje u Splitu i sele se u Seget Donji, gdje su kupili zemljište i sagradili kuću. Seget Donji do 1993. pripadao je općini Trogir. Osnovnu je školu Kovač pohađao i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, a školu je pohađao i u Zagrebu.
– Jednostavno je tako ispalo – kaže Kovač, koji je kao dječak obožavao nogomet. Iako je žestoki hajdukovac i cijela obitelj “druka za Ajduka”, kao dječak je 1979. išao na selekciju Dinama, na utakmici je dao pet golova, ali nije primljen u Školu Hitrec - Kacijan. Izgleda da nije bio dovoljno brz trkač. Gimnaziju je završio u Hannoveru, gdje je obitelj živjela. Osim gimnazije, pohađao je i dopunsku nastavu na hrvatskome.
– Nastavnici su bili Hrvati, a moj otac nikada nije dopuštao udžbenike koji nisu tiskani u Zagrebu. Prošao sam cjelokupno dvojezično obrazovanje. I svaki sam dan čitao Sportske novosti – prisjeća se Kovač.
No, stalno je održavao kontakte s društvom u Zagrebu, dolazio u Zagreb za praznike, išao u Saloon, Lapidarij i druge klubove i, razumije se, igrao nogomet i košarku, slušao novi val.
– Svojim njemačkim prijateljima, s kojima sam slušao alternativnu glazbu, govorio sam o novom valu. Zajedno smo slušali ploče koje sam tada kupovao u Muzičkoj nakladi na uglu Ilice i Mesničke ulice – kaže Kovač.
Kao gimnazijalac u Hannoveru, Kovač je bio pravi buntovnik. Tome svjedoči i fotografija s prosvjeda srednjoškolaca iz 1987. Nakon završene gimnazije, Miro Kovač želio se riješiti tereta zvanog JNA. Vojsku je odslužio 1989. u Čapljini.
– Imao sam puno sreće što sam završio u automobilskoj jedinici. Kako sam bio prijavljen u Zagrebu, poslan sam u Čapljinu, ali sam dobio prekomandu u Split tako da sam praktički bio doma. U Segetu je naša kuća, mogao sam vikendom zbrisati, a imam i puno rodbine u Splitu. U vojsci sam i upoznao svoga velikog prijatelja Krešimira Ledića – kaže Kovač.
Nakon što je odslužio JNA, otišao je studirati, ali u Njemačku. Najprije je upisao ekonomiju u Bielefeldu, međutim, prebacio se na humanističke studije, na sveučilištu u Hannoveru, te upisao anglistiku i romanistiku. Tijekom studija Kovač izdržavali su ga roditelji, ali je i sam radio. Naime, u Njemačkoj je praksa da mladi ljudi već kao srednjoškolci rade i zarađuju novac ako hoće nešto više od džeparca. Tako je i Kovač u srednjoj školi i tijekom studija raznosio novine, radio u skladištu, s kompresorom u građevini, vozio kamione, a radio je i kao prevoditelj, predstavnik Croatia Airlinesa… Međutim, mladi se Kovač htio u naobrazbi jače emancipirati, želio se prebaciti iz Hannovera na studij u Francusku, na Sorbonu. Naime, Njemačka i Francuska imale su sporazum iz 1963. o priznavanju ispita. U Francuskoj je upisao dva fakulteta, paralelno je na jednom studirao anglistiku, a na drugom lingvistiku… U Francuskoj je diplomirao anglistiku, a ispite položene iz lingvistike priznali su mu u Hannoveru pa je i u Njemačkoj magistrirao. Na Sorboni je pak upisao magisterij iz nacionalnih i europskih politika država članica Europske unije, što je i završio. Onda je upisao doktorski studij na sveučilištu Sciences Po, preteču kojega je u 19. stoljeću pohađao Stjepan Radić.
– Mentor mi je bio profesor političke filozofije Pierre Hassner, učenik slavnoga Raymonda Arona – kaže Kovač.
Međutim, kako je imao ponudu da ide raditi u Ured predsjednika, Kovač 1995. dolazi u Zagreb. Naime, u Parizu, preko Hrvatske katoličke misije, saznao je da se u Odjelu za informiranje Ureda predsjednika traži djelatnik. Budući da je išao redovito na misu “na Bagnoletu”, završio je na razgovoru u Hrvatskome veleposlanstvu u Parizu, a Branko Salaj, ministar informiranja u Vladi nacionalnog jedinstva i veleposlanik u Parizu od 1992. do 1995., odlučio je preporučiti ga. Takav razvoj događaja nije se svidio njegovu mentoru Hassneru, koji mu je otkazao mentorstvo. “Vi i vaše tuđmanovske avanture”, rekao je ljutiti Pierre Hassner.
Vjenčanje i troje djece
Stoga se Kovač, nakon što se uhodao s poslom u Odjelu za informiranje, vratio svom profesoru na Sorboni Jeanu Claudeu Alainu, povjesničaru kod kojeg je završio magisterij i upisao doktorat iz povijesti međunarodnih odnosa. Konkretno, odlučio je istražiti ulogu Francuske u stvaranju prve Jugoslavije i francuski pogled na hrvatsko pitanje tijekom Prvoga svjetskog rata, sve do Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra.
– Istraživao sam u mnogim francuskim arhivima, u arhivu ministarstva vanjskih poslova, arhivu francuske kopnene vojske te u nekoliko važnih knjižnica – kaže Kovač.
Bilo mu je, ističe, važno da sebi dokaže da je u stanju na francuskom jeziku napisati i obraniti doktorat za koji je dobio najvišu ocjenu. Uspio je, dakako, zahvaljujući i aktivaciji ranije zamrznute francuske stipendije. Tema na kojoj je Kovač doktorirao bila je glazba za Tuđmanove uši jer se i sam predsjednik u svojim istraživanjima dosta bavio monarhističkom Jugoslavijom i njezinim međunacionalnim odnosima.
– U to vrijeme Hrvati nisu bili međunarodni politički čimbenik, nije se za nas baš ni znalo. U Austro-Ugarskoj smo se ubrajali među tzv. drugorazredne narode iako smo imali ugovorne odnose s Mađarima – objašnjava Kovač, koji je 1999., kad je bio imenovan za pomoćnika savjetnika za euroatlantske integracije, odnio bolesnom predsjedniku Tuđmanu kopiju svog doktorata na francuskom jeziku.
– Razgovarali smo o temi mog doktorata. Kažem mu: “Predsjedniče, došao sam do zaključka da su se Trumbić i Supilo borili za hrvatsku stvar i da su teško mogli drukčije”. Iako je u to vrijeme, potkraj 1990-ih, ta teza bila vrlo nepopularna, on je rekao: “Naravno, to je bio jedini put. Da nisu, izgubili bismo puno više hrvatskog teritorija.” Na što sam mu uzvratio da su Mađari bili manje pragmatični i izgubili dvije trećine teritorija koji su bili politički kontrolirali – prisjetio se Kovač.
Nakon što je HDZ 2000. izgubio izbore, u Hrvatskoj je nova vlast počela „progoniti vještice“, odnosno svetiti se ljudima iz “Tuđmanova režima”. Pa ipak su se te 2000. godine Kovaču dogodile lijepe stvari u životu. Vjenčao se s Monikom, s kojom ima troje djece: Rafaela, Graciana i Klaru. Svi žive i školuju se u Zagrebu. U Uredu predsjednika formalno je “preživio” do 2001. godine, a onda, zahvaljujući kvalitetama, poznavanju jezika i doktoratu, završio u diplomaciji. I otišao raditi kao politički savjetnik u Veleposlanstvu RH u Kraljevini Belgiji, koje je pokrivalo i Luksemburg. Kovač se u Bruxellesu zadržao dvije godine, a usput je pomagao na priključenju HDZ-a Europskoj pučkoj stranci. Od rujna 2003. radio je u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu. Božidar Gagro bio je veleposlanik, a Kovač ministar savjetnik, “broj dva”.
Nijemci ljutiti zbog Sanadera Godinu dana nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2003. godine, imenovan je pomoćnikom ministra vanjskih poslova. Ministar je bio Miomir Žužul, kojega je naslijedila Kolinda Grabar-Kitarović. Kovač je bio zadužen za diplomatski protokol i uglavnom pokrivao rad Vlade. To je, pak, značilo da je Kovač morao biti u pokretu non-stop, po cijelom svijetu. Tako je i rođenje svoje kćeri Klare dočekao ne u Zagrebu, nego na putu u New Yorku... Potkraj 2008. dopala ga je važna i prestižna dužnost veleposlanika u Njemačkoj.
– Neposredno prije odlaska na mandat u Njemačkoj tadašnji europski povjerenik za proširenje Olli Rehn dobacio mi je: “Idete u Njemačku? To je hrvatski Air Force One – prisjetio se Kovač.
U Berlinu je doživio Sanaderovu ostavku.
– Kad se to dogodilo, Nijemci su bili u čudu, pa i ljutiti. Sanader je nevjerojatno dobro kotirao u svijetu, posebno na njemačkome govornom području, u Njemačkoj i u Austriji – ističe Kovač.
Međutim, kad je Jadranka Kosor dogovorila arbitražu, moglo se opet lobirati za ulazak Hrvatske u EU. Kovač je po savjete išao i k Hansu Dietrichu Genscheru, utjecajnom bivšem ministru vanjskih poslova Njemačke. Ali k Helmutu Kohlu, bivšem kancelaru kojem je Kovač uručio i odlikovanje Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom za doprinos neovisnosti Republike Hrvatske.
– Grob Kraljice Jelene pronađen je u Solinu, mjestu prvih pokrštavanja Hrvata, tamo gdje sam i ja kršten. Bila je to i osobna satisfakcija – kazao je Kovač. S njemačkim političkim veteranima Kovač se čak i sprijateljio.
– Kad su neki Francuzi u jednom trenutku postali skeptični prema hrvatskom ulasku u EU, pitao sam Genschera što se događa, a on meni je rekao: “Neki su se stari duhovi probudili” – istaknuo je Kovač. Međutim, i neki su Nijemci pokušali kočiti ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora, čega se Kovač i te kako sjeća.
– Grupica Nijemaca pokušala je osujetiti ratifikaciju našeg pristupnog ugovora, ne zbog nas, nego zbog zapadnog Balkana. To smo uspjeli spriječiti. I kancelarki Angeli Merkel treba odati priznanje, ostala je na staroj Kohlovoj liniji i rekla: “Hrvatska je sve odradila i dobila je jamstvo, gotova priča” – ispričao je Kovač.
Nova, lijeva vlast pod vodstvom Milanovića predvidjela je Kovaču veleposlaničko mjesto u Poljskoj, međutim, on je to odbio. Kako je bio u kontaktu s tadašnjim šefom oporbe,predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom, potkraj siječnja 2014. na sjednici Predsjedništva HDZ-a izabran je za međunarodnog tajnika stranke. Dao je otkaz u MVP-u, gdje je imao najviši rang, onaj veleposlanika, i prešao profesionalno raditi u stranku. Napravio je, uostalom kao i Zoran Milanović, jasan rez.
– Onda je počela bitka, europski izbori, napad EPP-a zbog zajedničke liste s Ružom Tomašić, što smo morali braniti. Potom sam izabran za čelnika stranačkog stožera za izbore za predsjednika Republike. Bio je to težak i nezahvalan posao. Vjerovao sam od početka u uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović. I pobijedila je. Bila je nevjerojatna mobilizacija za nju. U kampanji za parlamentarne izbore 2015. nismo bili dovoljno vješti. Pobijedili smo, ali smo jedva sastavili Vladu s Mostom. Imala je ta Vlada velik reformatorski potencijal, ali poslovni model nije bio dovoljno dobro osmišljen – kaže Miro Kovač, koji je u Oreškovićevoj Vladi postao ministar vanjskih poslova.
Nakon Karamarkove ostavke u lipnju 2016. Kovač je razmišljao o kandidaturi za predsjednika HDZ-a, međutim, već su teren za Plenkovića bili pripremili Vladimir Šeks i Mate Granić.
– Cijelo se vrijeme Karamarka plašilo Plenkovićem. Mnogi su se ljudi samo prešaltali i prihvatili Plenkovića, koji je na valu Karamarkovih uspjeha preuzeo stranku, energiju koja je postojala i dobro je iskoristio. Plenković je na važna mjesta na listama stavljao ljude svjetonazora koji je bio tradicionalan i zato je HDZ dobio parlamentarne izbore, no nakon toga je te ljude maknuo, marginalizirao – objašnjava Kovač. Na tim je izborima bio na šestom mjestu u 9. izbornoj jedinici, ali je preferencijalno završio na prvome mjestu. No, ono što je izazvalo razdor u HDZ-u, kap koja je prelila čašu, bila je ratifikacija Istanbulske konvencije u travnju 2018.
– Plenkovićev način komuniciranja bio je nedopustiv, predsjednik stranke nije smio na svoju ruku donijeti odluku o ratifikaciji Istanbulske konvencije, morao je prethodno pitati Predsjedništvo, savjetovati se s članstvom, ali nije – ističe Kovač.
Na sjednici Predsjedništva stranke na jesen 2017. godine, naime, bilo je dogovoreno održavanje tematske sjednice koja nikada nije održana. I kad se činilo da će se stanje u HDZ-u zbog Istanbulske konvencije smiriti, neuspjesi na europskim izborima 2019. izazvali su šok i nevjericu u stranci.
– Način sastavljanja liste potvrdio je da se postupa svojevoljno i tvrdoglavo. Nije pomogla ni Angela Merkel na skupu u Ciboni, ni Thompsonova pjesma, ni pjevanje, ni cupkanje. Stranka je bila ranjena – ističe Kovač.
Plenkovićeve protivnike dodatno je ogorčio poraz Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima.
– Sve je to otišlo predaleko. Ovo više nije narodnjački HDZ, postaje elitistička stranka. HDZ se mora promijeniti, ne možeš imati HNS-ovski HDZ – kategoričan je Kovač.
Dva ključna sastanka
Kovač će za tjedan dan pokušati izboriti čelno mjesto u HDZ-u. Dva su ključna sastanka na kojima su Kovač, Stier i Penava dogovorili taktiku da idu na unutarstranačke izbore, što će im, možda, omogućiti da mijenjaju “zabludjelu” politiku HDZ-a.
– Nakon važnog sastanka u Dalmaciji, u siječnju ove godine, drugi je održan u Zagrebu. Iskristaliziralo se da je prirodno rješenje promjena u vodstvu stranke – kaže Kovač.
Hoće li biti izabrani, tek će se vidjeti na izbornom saboru. On, Penava i Stier zasad mogu računati na potporu moćnog čovjeka HDZ-a Milijana Brkića, ali i bivših ministara Andrije Hebranga i Ljilje Vokić te Stjepana Tuđmana te drugih utemeljitelja stranke.
– Idemo po pobjedu, idemo mijenjati HDZ – zaključio je Miro Kovač.
