Još smo se jednom uvjerili da je Hercegovina po mnogočemu "terra incognita". Za to je zaslužno slučajno otkriće puta soli koji je od Stona uz more do Smokvine i Trnove ulazio u Hercegovinu, račvajući se u više dijelova. Naravno, viđeno, a to su popločane staze, zapravo putovi širine oko 1,8 metara, lokve, kamenice…, tek treba istražiti, ali ono što smo uočili i čuli od žitelja Trnove, nepobitno je. Da bi se kompletiralo sliku tko i kada, dok je odgovor na "zašto tu" - trgovina soli, trebat će otkriće istražiti, opisati, odnosno učiniti vjerodostojnim, piše Večernji list BiH.
Groblje izbjeglica
Povod za posjet Zatmorju, jednom od najjužnijih sela Bosne i Hercegovine, bio je posve druge - povijesne prirode - pronaći groblje izbjeglica iz Hercegovačkog ustanka te potvrditi tezu da se tom kraškom zaravni između gora Tmor i Neprobić, izbjegavajući austrijske i osmanlijske uhode na putu do skrovišta u Dubrovačkom primorju, kretao don Ivan Musić, vođa katoličkih ustanika. Jasno, pronalazak zaboravljenog puta soli potvrdio je tezu i odveo nas do naselja Trnova, dijela općine Dubrovačko primorje sa sjedištem u Slanom.
S autorom teksta u nepoznato su se uputili Božo Burum, ugostitelj iz Dubrovnika koji gori od želje da oživi rodni Orahov Do, gdje gradi motel, i Stanislav Vukorep, istraživač i publicist iz Čapljine. Put do Zatmorja vodi s magistralne ceste Ravno - Trebinja skretanjem za Cicrinu i dalje uskim djelomično asfaltiranim ili betoniranim puteljkom do malenog sela čije kamene kuće i zidovi potvrđuju umijeće graditelja. Prije pohoda gospar Božo doznao je da od Zatmorja do Slanog postoji put kojim su djeca išla u školu, a mještani na autobus i u kupnju. Svi su bili istog prezimena - Potrebica. Uz pomoć mještanina Ante Potrebice stazom između njiva stigli smo do popločanog puta. S vremenom smo, po načinu gradnje, shvatili da to nije djelo pojedinaca, nego sustavna gradnja. Na mjestima gdje nije oštećen uzimanjem kamena za ograđivanje njiva, put je širok oko 1,8 metara. S obzirom na to da je između rubova put nabijen klesanim i sitnim kamenom, prva pomisao bila je da su njegovi graditelji bili Rimljani, što, naravno, treba provjeriti.
Upravo zbog provjere što bi to moglo biti nakon šest, sedam kilometara pješačenja stigli smo u Trnovu, mjestašce u strani, kilometar, dva udaljeno od mora, gdje su Večernjakovci u razgovoru s Tomislavom Gvozdenicom, odličnim poznavateljem područja, i 85-godišnjim Ivom Boticom dobili potvrdu teza koje smo, iznenađeni starim drumom, usput razvijali.
- Sol se iz Stona putem uz more do Smokvine dopremala i odlagala ovdje u Kazermi (u rječniku smo pronašli tumačenje da je riječ vojarni u kojoj se čuvala sol i vjerojatno stanovali carinici, nap. a.). Za potrebe tog posla izgrađene su dvije gustirne (bunara, nap. a,) s kamenicama za vodu - vele nam gospari Tomislav i Ivan.
Od starine Ivana doznali smo kako su se mjesni trgovci s ondašnjim carinicima nadmudrivali na originalan način. U podnožju je bila livada na kojoj bi djevojke za vrijeme opremanja karavana za sreću trgovcima zaigrale linđu. Dok su odgovorni bili zaokupljeni ljepotom djevojaka i plesom, mjesni trgovci bi "zamračili" koju vreću soli ili demejanu (mješinu) vina i tako službenicima naplatili užitak.
Tomislav Gvozdenica, koji u zaleđu Trnove ima stado od osamdesetak goveda, reče da, uz put soli preko Zatmorja, postoji i put koji je išao preko Vjetrenog (kraj gomila i gradina), pa Crnog, iznad Orahova Dola, dalje prema Zavali sve do Žrvnja, poviše Ljubinja, dakle u istočnu Hercegovinu. Ovaj put koji smo obišli u povratku bio je zanimljiv jer se njime izbjegavala carina koja je bila gdje i današnji granični prijelaz Orahov Do/Slano. Sugovornici nam rekoše da vjerojatno postoji još jedan krak ovog puta soli koji je iz Trnove išao izravno prema Ravnom pa dalje preko Popova polja i Ljubinja prema sjevernoj Hercegovini i Bosni. Uglavnom, prostrana kraška zaravan s putem soli razbudila je maštu pokazujući kako su se trgovci još od vremena Dubrovačke Republike, pa i kasnije, nadmudrivali s carinom i carinicima.
Sve "pod nogu"
Dok smo zbrajali dojmove cjelodnevnog pješačenja po lijepim kraškim predjelima, gospar Božo je na mah dobio ideju da bi zaboravljeni put soli bio izvrsna pješačka staza turistima s povremenim odmorima. U tim nakanama podržao ga je i Tomislav Gvozdenica iz Trnove. Naravno, kako bi se sve to uvezalo u jedan pješački maraton, problem su državne međe koje postaju prepreka, bar do ulaska BiH u EU. Ono što je zanimljivo - na prepješačenih petnaestak kilometara puta soli i njegovih odvojaka nema strmina, sve je, narodski rečeno, i gore i dolje, "pod nogu", što je još jedna potvrda umijeća graditelja.
