Ondje se nalazi potok čija temperatura ni za najnižih minusa ne pada ispod deset stupnjeva, kao i mlin koji bez prestanka radi od 1773. godine. Naselje je to koje ima čak pet direktnih putova za sljemenski vrh, a njegova povijest, kultura i baština sežu sve do 13. stoljeća, ako ne računamo nalazišta na tom području koja datiraju iz rimskog doba. Ne smijemo zaboraviti i na to da su najpoznatiji hrvatski skijaški olimpijci Ivica i Janica Kostelić rođeni i odrasli upravo ondje.
Gračani su “domaćini” sljemenske žičare koja, spomenimo i to, proteklog vikenda zbog jakih vjetrova nije bila u funkciji. No gračanski starosjedioci podsjećaju da je ovo podsljemensko naselje puno više od toga i da Zagrepčanima i turistima nudi mnogo više sadržaja od dvadesetminutne vožnje gondolama do Sljemena.
A kulturno i turističko srce Gračana nalazi se u ulici Isce, na broju 15, gdje se nalazi stara pučka škola otvorena još 1904. godine. Pedesetih je godina zbog velikog broja doseljenih stanovnika postupno prestala raditi jer je postala premala, a 2007. godine obnovljena je i pretvorena u Zavičajni muzej u kojem se nalazi više od 280 eksponata koji govore o povijesti gračanskog kraja. Tu je škrinja stara 250 godina, narodna nošnja, žrvanj kojim se ručno proizvodi kukuruzno i pšenično brašno, preslice kojima su nekoć žene prele vunu, pa čak i skije iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Više od stotinu stanovnika Gračana ispraznilo je svoje podrume i tavane kako bi pridonijelo stvaranju ovog muzeja, a prikupljanje je trajalo godinu i pol.
– Muzej podsjeća na to kako se nekoć živjelo i radilo u Gračanima. Evo, uzmimo na primjer ove skije, koje su bez “okova” jer su se takve radile u ono doba. Ljudi su se na njima znali spuštati sa Sljemena, jer prije nije bilo žičare koja danas radi – kaže Marijan Kos, jedan od upravitelja muzeja. U sklopu nastave posjećuju ga i učenici nižih razreda Osnovne škole Gračani, a posjećuju i staru vodenicu, koju više od stotinu godina održava obitelj Banić. Otac i sin Rudolf i Davor Banić danas se brinu o mlinu čiji papiri datiraju s kraja 18. stoljeća, a nalazi se uz potok Ribnjak, koji lokalci i danas zovu Topličica. Zaštićen je kao kulturno dobro i obnavljan osamdesetih godina prošlog stoljeća. Devedesetih je napravljen i novi kotač, koji neprestano radi kako bi mlin ostao u funkciji.
– Sam potok izvor je tople vode pa su onamo neprestano dolazile pralje koje su u toj vodi ispirale rublje. I, naravno, poljoprivrednici, koji su u mlinu mljeli brašno. U samom mlinu nalazi se i mlinarova soba, a namještena je predmetima narodnog rukotvorstva. U njoj su krevet, škrinja, stol, klupa i stolac, podsjetnici na stare dane. Dolaze nam turisti, djeca su posebno fascinirana ovim starim sustavom – kaže Davor Banić. Pedesetak metara od mlina nalazi se i gračanski ribnjak iz 1960. godine, koji uzgaja potočne pastrve. Sve to nalazi se samo desetak minuta vožnje autom od Trga bana Jelačića, a osim materijalne baštine, tu je i ona koja se prenosi s koljena na koljeno u obliku starih običaja, pjesama, plesova i glazbe. Veliku ulogu tu ima Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Podgorac, koje je osnovano 1907. godine i uskoro slavi 115 godina djelovanja.
Čuvaju sjećanja predaka
Upoznali su papu Ivana Pavla II., svoje programe izvodili u Betlehemu, a i prvo je kulturno društvo koje je, 1963. godine, snimilo vlastitu ploču. A kako su živjeli, radili, obilježavali blagdane pa čak i prali rublje sjećaju se gračanski starosjedioci koji su to sve naučili od svojih predaka.
– Čuvamo stare recepte za pripremu hrane, poput tenke gibanice, orahnjača i makovnjača. Bojimo pisanice po starinski. To sam sve naučila od svoje bake kad sam se doselila u Gračane, a sad to prenosim na djecu i unuke – kaže Dubravka Štrković. •
