Promjene su ovoga ljeta zahvatile više biskupa nego svećenika, našalio se jedan svećenik, nakon što je prije manje od mjesec dana objavljena vijest o imenovanjima biskupa Petra Palića za Mostar i mons. Dražena Kutleše za Split na račun tradicionalnih premještaja svećenika tijekom ljetnih mjeseci.
Dakako, nisu dva biskupska imenovanja brojčani ekvivalent stotinama svećeničkih premještaja po nadbiskupijama i biskupijama diljem Hrvatske, no označile su početak velikog novog vala koji će zahvatiti hrvatski episkopat, a koji se odnosi na velike i važne (nad) biskupije poput Zadra, Rijeke, Zagreba i Požege. Naime, kanonskoj dobi za umirovljenje od 75 godina približavaju se nadbiskupi zadarski mons. Želimir Puljić (73), riječki mons. Ivan Devčić (72) i zagrebački kardinal Josip Bozanić (71) te biskup požeški mons. Antun Škvorčević (73). Ako se ima u vidu da je nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić sa 73 godine dobio nadbiskupa s pravom nasljeđivanja (koadjutora), onda se može iščitati i poruka Vatikana da bi se sličan model uvođenja nasljednika u nadbiskupsku službu mogao primijeniti i na spomenutim (nad)biskupijama. Aktivnih 16, umirovljenih 10 To znači da bi Hrvatska biskupska konferencija u sljedećih nekoliko godina imala gotovo jednak broj aktivnih i umirovljenih nadbiskupa i biskupa. Točnije, sada je aktivnih 16, a umirovljenih 10, s time da će se njihov broj povećati još za pet spomenutih nadbiskupa i biskupa. Sveta Stolica najvjerojatnije će i u Zadru i u Rijeci i u Zagrebu posegnuti za imenovanjem nekoga od već ređenih biskupa i predati mu upravljanje nadbiskupijom. Radi se ponajprije o prokušanom i praktičnom zahvatu da je nadbiskupiju lakše povjeriti nekome od biskupa s iskustvom vođenja manjih biskupija, ali i o očitoj želji Vatikana da upravljanje biskupija povjeri svećenicima/biskupima koji ne dolaze iz matičnih biskupija. Potvrde takva trenda ima u prijašnjim imenovanjima poput Ivice Petanjka (Krk), Tomislava Rogića (Šibenik), Zdenka Križića (Gospić), Jure Bogdana (Vojni ordinarijat), Petra Palića (Hvar pa Mostar), Dražena Kutleše (Poreč pa Split) te Bože Radoša (Varaždin).
Odstupaju tek Ivan Ćurić kao pomoćni biskup đakovački i osječki te Milan Stipić apostolski administrator Križevačke eparhije. U susjednoj Bosni i Hercegovini, koja je s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj objedinjena u sintagmi „Crkva u Hrvata“, također se događaju promjene pa uskoro u mirovinu odlazi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji je dobio nasljednika (koadjutora) mons. Tomu Vukšića. Također, u Sarajevu je naprasno napustio mjesto pomoćnog biskupa mons. Pero Sudar, a imenovanje hvarskog biskupa mons. Petra Palića nasljednikom mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanjskog mons. Ratka Perića, potvrdilo je da su Crkva u Hrvatskoj i BiH jedan korpus, što Svetoj Stolici olakšava kadroviranje i strategiju. I to je kod idućih imenovanja novih nadbiskupa vrlo važno – ciljevi i strategija Vatikana i planovi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj! Dolazak mons. Dražena Kutleše u Split u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji znatan dio klera doživio je kao udarac jer, smatraju, nadbiskupija nije uspjela iznjedriti svoga kandidata za Barišićeva nasljednika. U tome je kontekstu spomenuta i činjenica da je mons. Kutleša u Poreč došao kao zamjena biskupu mons. Ivanu Milovanu, koji je nepravedno smijenjen u sukobu oko imovine u Dajli, gdje je tadašnja vatikanska garnitura na čelu s državnim tajnikom Bertoneom stala na stranu Talijana. No, premda mons. Kutleša dolazi u takvome kontekstu, ne smije se smetnuti s uma da je upravo on u tišini i samozatajnosti svoga rada u Poreču uspio pomrsiti te račune i naizgled već gotov posao u interesu Talijana okrenuti u korist svoje biskupije i hrvatskih interesa. Pritom nije zanemariva činjenica da je biskup Kutleša predsjednik Komisije HBK za odnose s državom, što je godinama bio „privilegij“ zagrebačkog nadbiskupa, pa sada s njime ta važna funkcija seli u Split, što nije zanemarivo u odnosima između crkvenog sjevera i juga. Odlazak mons. Petra Palića u Mostar također se uklapa u odluku Svete Stolice da važnu, ali i kompleksnu biskupiju, kao što je mostarska, povjeri već zaređenom biskupu, koji je k tome, poput Palića, bio i na važnoj dužnosti glavnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije te uz osobne kompetencija ima i iskustvo i rutinu upravljanja složenim procesima i izazovima, kojih u Hercegovini ne nedostaje. To se ponajprije odnosi na tzv. hercegovački slučaj, koji je zatrovao odnose dijecezanskog klera i franjevaca pri primopredaji upravljanjem župama u Hercegovini i koji očito prema sudu Vatikana može riješiti biskup koji dolazi izvana i koji dobro poznaje i jednu i drugu stranu. Dakako, tu je i Međugorje, nad kojim je Sveta Stolica preuzela ingerenciju i ono ide u smjeru rješavanja službenoga statusa u crkvenim okvirima, što novom biskupu olakšava do jučer vrlo zategnutu situaciju. Jedan od važnih strateških zadataka Vatikana za Crkvu u Hrvatskoj je ekumenizam.
Zbog toga je važna priprema nasljednika požeškom biskupu mons. Antunu Škvorčeviću, koji je najistaknutiji u ekumenskom radu sa Srpskom pravoslavnom crkvom i učinio je goleme pomake prema naprijed. No, „ekumenskog biskupa“ zacijelo bi valjalo iz Požege preseliti u Zagreb, pa se u iščekivanju zagrebačkog nadbiskupa treba nadati kandidatu koji će imati upravo onakvu ekumensku dimenziju kakvu je svojim radom definirao sadašnji požeški biskup Škvorčević, osobito kroz suradnju s pakračkim episkopom Jovanom i zagrebačko-ljubljanskim mitropolitom Porfirijem, s kojima zajedno gradi ekumensku platformu bez politike i političkih utjecaja i motiva. Osobe s karizmom Nije, naime, tajna da je ekumenizam „gorka pilula“ i za katolike i za pravoslavce na ovim prostorima. Katolička crkva u Hrvatskoj ima dojam da je Vatikan gura u zagrljaj sa SPC-om nedovoljno razumijevajući odnose Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca, na našim prostorima, a posebno njegovu „bizantsku dimenziju“. Katolička crkva, a osobito nakon kočenja dovršetka Stepinčeve kanonizacije, ima osjećaj da joj se nameću odnosi koji po naravi ne mogu opstati, pa se s katoličke strane stvara i latentni otpor idejama „odozgo“. Biskup Škvorčević jako je dobro uvidio da iz ekumenizma posve treba izbaciti politiku i okrenuti se isključivo crkvenom zajedništvu, za što je pronašao odličnog partnera u episkopu Jovanu, s kojim dijeli politički i povijesno neuralgično područje Jasenovca, a za koje su zajednički odlučili da se neće dati uvući u političke igre. No, ako iz perspektive Vatikana novi zagrebački nadbiskup treba imati nedvojbenu ekumensku ulogu, iz unutarnje perspektive Katoličke crkve, on bi, kao ključna figura crkvenog života, trebao ponovno biti osoba s karizmom, proročkim liderstvom te evanđeoski neustrašiv, kako bi postao stožerno mjesto promišljanja i djelovanja katoličke misli u vremenima koja dolaze. Ima li među zaređenim biskupima takvoga profila, teško je sada nagađati, premda neki kandidati postoje, s time da tek nakon ustoličenja na tako važnu poziciju na svjetlo dana dolaze svi njihovi potencijali i vrline, kao i mane i nedostaci. Nasljedniku zadarskog nadbiskupa zacijelo će pripasti zadaća rješavanja formalnog statusa Zadarske nadbiskupije, koja je još uvijek pod izravnom jurisdikcijom Svete Stolice, što je samo po sebi posve suvišno i nepotrebno. Rješenje će se možda naći upravo na budućoj relaciji Split – Zadar, jer je poznato da Zadar ne želi u Splitsko-makarsku metropoliju nego i sam želi biti metropolitansko središte, a za što mu je pak potrebno sudioništvo nekoliko biskupija, kojih barem zasad nema. Navodno bi Rijeka sljedeća najbrže trebala dobiti nasljednika sadašnjem nadbiskupu. Jedno se ime spominjalo zajedno s imenima biskupa Palića i Kutleše uoči službene objave, no budući da nije objavljeno istoga dana još se ne zna je li došlo do promjene kandidata ili se radi o taktiziranju Vatikana da objavi sva imena istodobno. Odnosno, da bi ono moglo biti objavljeno u „paketu“ s biskupskim imenovanjima u od jeseni upražnjenim biskupijama u Hvaru i Poreču.
U svakom slučaju, prema onome što se može čuti u crkvenim krugovima, novog riječkog nadbiskupa čeka ozbiljan posao, jer su se neki procesi u toj nadbiskupiji oteli kontroli, a s druge strane, morat će biti i otvorena uma, kako bi odgovarao kvarnerskom podneblju, koje bi teško podnijelo bilo kakvu radikalizaciju. Zanimljivo je da se s početkom ove velike generacijske smjene u hrvatskom episkopatu ovih ljetnih dana dogodila i promjena na čelu najutjecajnijeg katoličkog tjednika „Glasa Koncila“, kojega napušta dosadašnji glavni urednik mons. Ivan Miklenić, koji mu je na čelu od 1997. godine i koji je naslijedio legendarnog don Živka Kustića. Miklenić, kako je objavljeno, odlazi na vlastiti zahtjev, a dolazi vjernik laik Branimir Stanić, dosadašnji zamjenik glavnog urednika. Stanić je u i u crkvenim i u medijskim krugovima poznat kao izuzetno vrijedna osoba, marljiv i korektan profesionalac, odličan analitičar i pratitelj crkvenih i društvenih zbivanja, kojega javnost još nije dovoljno otkrila, pa će, ako on procijeni nakon preuzimanja dužnosti, ova nova pozicija za to biti odlična prilika. Time bi hrvatski javni prostor bio obogaćen, a Katolička crkva dobila bi izvrsnog i elokventnog tumača svojih stavova u javnosti. Međutim, s druge strane, građenje samo toga imidža novom glavnom uredniku „Glasa Koncila“ zacijelo neće biti prioritet, nego rad na tjedniku koji je, kao i sav ostali tisak, pao na vrlo niske tiražne grane. Morat će, naime, osmisliti i nove kanale i načine distribucije crkvenih informacija, no taj posao neće ovisiti samo o njegovoj vještini i spremnosti, nego i o slobodi koja će mu biti delegirana s kaptolskog vrha, koji dosad nije imao osobitog sluha za medijsku strategiju crkvenih medija, kao ni odnos s građanskim medijima. Novi „Glas Koncila“ tako ima fenomenalnu priliku vratiti staru slavu tim uglednim novinama, koje mogu biti glas vremena koje dolazi.
Iz svega ovoga vidi se da je Katolička u crkva u Hrvatskoj pred velikim promjenama. One su u prvome redu personalne, a to u Crkvi mnogo znači, jer se odgovornost koncentrira na vrhu i od konkretnih osoba ovisi kako će izgledati lice Crkve u razdoblju koje pripada njihovoj odgovornosti. Doduše, i vremena su se malo promijenila, pa biskupska imenovanja više nisu od sada pa dovijeka, tj. Sveta Stolica biskupe rado premješta, kao što vidimo, iz jedne biskupije u drugu, a sam papa Franjo ponekad poseže i za razrješenjima u težim situacijama. Stoga ona šala svećenika s početka teksta ima i dozu istine, jer se upravo fluktuacijom svećenika po župama posljednjih desetljeća onemogućilo nekadašnje „puštanje korijenja“ i sada je to postala redovna praksa. Možda će se to primijeniti i na biskupe, tko zna. U svakom slučaju, Katoličku crkvu u Hrvatskoj, kao i onu u Bosni i Hercegovini, zahvatila je era promjena, koja će trajati sljedećih nekoliko godina i u kojoj će se posve izmijeniti trenutačna postava vodeće garniture. Za dvije-tri godine Crkva u Hrvata na čelnim mjestima imat će posve druge ljude i sastav hrvatskog episkopata bit će sasvim drukčiji nego što je danas. A budući da je u začetku te obnove u episkopatu bilo i korjenitih promjena dolaskom kandidata koji ni sami nisu sanjali da bi jednog dana mogli biti biskupi te da su oni koji su se nadali biskupskoj mitri ostali bez nje, moguće je da će i u razdoblju koje je pred nama Vatikan iznenaditi nekim svojim odlukama. Premda je iz ovih poteza, barem što se važnih i kompleksnih (nad) biskupija tiče, izvjesno da će ih preuzeti neki postojeći biskupi, kao što se dogodilo prije manje od mjesec dana u Splitu i Mostaru.
