Podaci pokazuju da je trenutačno otprilike svaka deseta osoba oboljela od COVID-19 u Velikoj Britaniji zapravo zaražena novom varijantom delta soja SARS-CoV-2 virusa. Oznaka joj je AY.4.2, a privukla je pozornost znanstvenika jer se sve češće bilježi u Velikoj Britaniji. Prvi su slučajevi zabilježeni i diljem Europske unije, u Rusiji, Izraelu, SAD-u… Još se ne zna je li nova varijanta i opasnija, no po čemu je specifična i što točno njezina pojava znači, objašnjavaju nam naši poznati znanstvenici.
Britanci vode u sekvencioniranju
Nenad Ban, molekularni biolog sa švicarskog Tehničkog sveučilišta u Zürichu, kaže da je “delta plus” varijanta vrlo slična delta soju, no ima još dvije dodatne aminokiseline promijenjene na površini spike (šiljak) proteina, što nam dodatno objašnjava i Ivan Đikić sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu. – Radi se o novoj varijanti poznatoj kao AY.4.2 ili delta plus, što je jedna od podvrsta do danas najopasnije delta varijante, a nastala je akumulacijom još nekoliko dodatnih mutacija posebice u proteinu spike (šiljak), koje uključuju Y145H i A222V – objašnjava Đikić te dodaje kako te mutacije mogu pridonijeti dodatnoj sposobnosti te varijante da brže ulazi u stanicu.
– Dosadašnji podaci upućuju na to da se širi otprilike 10 posto brže od delta varijante, što ipak ne predstavlja toliko veliku opasnost kao što je bila pojava originalne delta varijante, koja je imala sposobnost bržeg širenja više od 60 posto – kaže Đikić te dodaje da je veliko pitanje stvara li delta plus varijanta povećanu otpornost na imunitet, odnosno stvorena protutijela i staničnu obranu nakon prebolijvanja bolesti ili cijepljenja i može li to predstavljati dodatnu opasnost bržeg širenja virusa i unutar cijepljene populacije. – Stoga je preporuka da je neophodan oprez i pažljivo praćenje pojave i širenja delta plus varijante kako bismo umanjili bilo kakve negativne posljedice – savjetuje Đikić te objašnjava da je najbolji način praćenja virusnih mutacija sekvencioniranjem genoma virusa koji su izolirani iz populacije te analizom tih podataka i praćenjem promjene u genima unutar evolucijskog stabla koji potječe od originalnog virusa. – Velika Britanija ulaže dosta napora u sekvencioniranje virusa velikog broja zaraženih osoba i zasad je vodeća zemlja kad je riječ o pronalasku i detekciji novih virusnih varijanti – kaže Đikić te dodaje da je pojava mutacija u virusima sasvim normalna, pri čemu brzina mutiranja varira od virusa do virusa. – Najveći je broj mutacija neutralan, odnosno ne mijenja funkciju virusa, dok manjina mutacija virus čini opasnijim. Mi smo sada jako fokusirani na koronavirus, no treba reći da virus gripe mutira gotovo dva puta brže. Glavna je razlika u tome što sezona gripe traje kratko i u tih nekoliko mjeseci i ne vidimo učinak tih mutacija, dok je COVID-19 pandemijska bolest koja se kontinuirano širi već gotovo dvije godine i sve te akumulirane mutacije pod evolucijskim pritiskom povećavaju opasnost virusnih varijanti – kaže Đikić. Nenad Ban objašnjava po čemu su nove varijante SARS-CoV-2 virusa specifične. – Pojave novih sojeva virusa nisu neuobičajene, no zabrinjavajuće je da se zbog visoke zaraznosti SARS-CoV-2 virusa nove varijante vrlo uspješno zadrže i prošire u populaciji te na neki način “prerastu” stare varijante. To znači da karakteristike virusa koje se mijenjaju tijekom evolucije još uvijek nisu optimalno namještene da bi se širio ljudskom populacijom te da možemo očekivati daljnje promjene koje će virusu omogućiti brže širenje. Budući da je za virusnu evoluciju jedino važno koliko se brzo određena varijanta širi, to može, ali i ne mora značiti da će nove zaraznije varijante virusa biti opasnije – kaže Ban.
Ako je klinička slika ista...
Ban upozorava i na pravilno korištenje terminologije kod ovih mutacija, odnosno na razliku između novih varijanti i novih sojeva. – Varijante su promjene u virusu koje su ograničene na promjene u nekoliko aminokiselina koje kao posljedicu imaju promijenjene određene karakteristike virusa, primjerice veću infektivnost. No uzrokuju više-manje istu kliničku sliku i iste su fizičke karakteristike virusa. Ako se mnogo mutacija koje postoje u sojevima akumuliraju i virus promijeni način kako se replicira ili inficira stanice ili uzrokuje bitno drukčiju kliničku sliku, onda će se takva varijanta nazvati novim sojem virusa. Promjene u virusima mogu se ustanoviti tako da se virusna RNK molekula sekvencira. Kad se usporede sekvence virusa koje su prikupljene u određenoj populaciji tijekom vremena, može se ustanoviti zadržavaju li se određene promjene te povećava li se udio neke nove sekvence s vremenom, što je prva indikacija da se radi o varijanti virusa koja je infektivnija – zaključuje.
