Načelnik Olova Đemal Memagić na dužnosti je više od tri godine. I ono što je najbolje, još nije uzeo nijednu plaću, nikakvu naknadu...
Sve za humanost
Naime, ovaj vlasnik jedne uspješne tvrtke koja zapošljava skoro tisuću ljudi svoju plaću daje studentima i učenicima. - Ja sam rano ostao bez oca, sa samo 14 godina, a iza mene su bile dvije mlađe sestre i brat, tako da sam, u neku ruku, kao najstariji muškarac u kući, u to doba postao i roditelj. Rano sam se počeo brinuti za njih i uvijek sam želio da nam netko pomogne kako bismo se školovali. Zbog nedostatka novca, a ne zbog nedostatka želje i volje, ni sam nisam uspio dovršiti školovanje o kojem sam sanjao. Danas, kada imam svoju tvrtku, kada sam u stanju osigurati plaće za 950 djelatnika, nemam potrebe uzimati plaću načelnika, ni bilo što drugo što drugi uzimaju. Također, osim plaća, koje preusmjeravam za stipendije, sve ostalo što dobijem - naknadu za topli obrok, dnevnice za putovanja, regres..., dajem u humanitarne svrhe, govori Memagić za Al jazeeru Balkans. Ističe da ne pita tko su ta djeca, ne zna njihovo ime ni prezime, selo..., samo mu je stalo do toga da se školuju i da i oni nekad nekome pomognu. Do sada je za stipendije dao oko 75 tisuća maraka. Zahvalna su mu i djeca, ali i njihovi roditelji.
- Često dođu i pojedinačno zahvaliti. Ustvari, mislim da čovjek ne bi ovo trebao javno ni iznositi, niti za to tražiti zahvalnost. Neka Bog to upiše u dobra djela, kaže Memagić. Ističe kako je problem što mi nismo društvo davanja, nego uzimanja. - Kod nas se ovakve geste obično obezvrjeđuju. Znam da ima onih koji kažu: 'Ma da, on je dao te plaće, ali je uzeo na drugom mjestu'. Ja sam mogao ovaj novac staviti u proračun, ali što bih onda dobio, kada ima njih koji rade u Olovu, a žive u Sarajevu, pa onda iz tog proračuna uzimaju novac za prijevoz, za stanarinu, za odvojeni život, topli obrok. To bi se istopilo samo za te ljude. Zašto ne žive ovdje gdje i rade, pita se Memagić i konstatira kako je to slučaj u cijeloj BiH.
Svi žele u glavni grad
- Odgovorno tvrdim kada se to ne bi radilo, kada se silni novac ne bi trošio na te stavke, mi bismo mogli živjeti bez kredita. Otiđite bilo gdje u Europu i vidjet ćete da toga tamo nema. Imaš plaću pa sam plaćaj od nje prijevoz, stan... Poslodavca nije briga gdje živiš, njega zanima ono što radiš, koliko radiš i on ti za taj rad daje plaću, a ne za neke pojedinačne potrebe. Kada ulazim u Sarajevo, uvijek gledam ono naselje Hotonj, svakim danom je sve veće jer oni iz okolnih mjesta i općina žele živjeti u glavnom gradu. A to naselje nema ni kanalizaciju i vodovod kako treba. Toliko je napučeno da samo čekam da jednog dana pukne i čitavo sklizne u središte grada, kazao je ovaj uspješni poduzetnik, humanitarac i načelnik.
