Zahvaljujući razvoju medicine duševne bolesti mogu se precizno dijagnosticirati, a u slučaju mnogih od njih (naročito u akutnom stanju) mnogo se može pacijentu pomoći. Čak i neke teške duševne bolesti mogu se liječiti, važno je samo početi na vrijeme, a u tom procesu važna je uloga obitelji.     


- Ne mogu se sve duševne bolesti izliječiti, ali mnoge mogu. U slučaju teške duševne bolesti kakva je shizofrenija, oko dvije trećine oboljelih provede život s relativno malo smetnji ako su liječeni na vrijeme, a jedna trećina ostaje u stalnom liječenju. Međutim, tako je u slučaju i drugih teških oboljenja. Prognoza za liječenje mnogih duševnih bolesti mnogo je bolja nego je to ranije bila - smatra svjetski stručnjak iz oblasti mentalnog zdravlja prof. dr. Norman Sartorius iz Švicarske.

U razgovoru za Fenu prof. Sartorius kaže da je depresija jedna od najčešćih duševnih bolesti, a karakterizira je gubitak osjećaja veselja za sve što je čovjeka ranije radovalo.

Za takvo stanje nije uvijek potreban izravan povod jer ima ljudi koji žive u teškim uvjetima a nemaju "problema", a istovremeno i onih koji naizgled imaju sve i mnogo problema.

- U slučaju depresije sve gubi značaj. Takvi ljudi gube sposobnost da vole i osjećaj zadovoljstva za sve što imaju. U situaciji kad je okružen negativnim stvarima čovjek postaje ranjiv za sve bolesti. Kad sa svih strana nešto pritisne, onda popušta i srčani sustav, bubrezi…. pa nastaju i duševne bolesti - kaže on.        

Po riječima prof. Satoriusa duševna bolest može se najprije prepoznati u načinu kako se razvija odnos prema ljudima. Tako netko tko se odjednom povlači u sebe (a doskora je bio veseo i čio) često doživljava bolest kakva je depresija koja ga izdvaja iz zajednice.

- Najteži simptomi duševnih bolesti (halucinacije ili sumanute misli) relativno su rijetka pojava. U današnjem društvu četiri do šest posto odraslog stanovništva ima neku vrstu duševne bolesti. Od toga ih je dvadesetina imala te najteže simptome, a većina manje simptome - priča on.  

Jedan od značajnih problema s kojima se duševni bolesnici suočavaju svakako je i stigma koja ih teže pogađa negoli sama bolest i najveća je prepreka boljoj zdravstvenoj službi.

- Stigma je stara koliko i čovječanstvo, a ljudi koji imaju duševnu bolest zbog nje su često diskriminirani pa ne mogu dobiti namještenje, naći stan niti partnera za život. Odbijaju ih  društvo i ljudi. To je mnogo teže za njih nego li sama bolest, koja je problem kao i svaka druga bolest -ističe.

Mišljenja je da je potrebno mnogo strpljenja da bi promjene bile i vidljive, ali ih ipak ima. Stigmatizacija se polako smanjuje. A svako mora početi od sebe jer ni psihijatri ni ostalo osoblje zdravstvene službe nije pošteđeno krivnje jer i oni doprinose stigmatizaciji duševnih bolesnika.

- Psihijatrijske bolnice su uglavnom udaljene od mjesta stanovanja, a ti pacijenti daleko su od očiju javnosti - kaže.

Dodaje da sami sebe možemo popraviti i u načinu kako govorimo o duševnim bolesnicima. Tako se oni nerijetko oslovljavaju sa "shizofreničari", a taj termin se može čuti i u slučaju kad se nekoga želi potcijeniti ili uvrijediti.   

- Mora se naučiti poštovati bolesnika, bez obzira na vrstu bolesti. Prema duševnim bolesnicima imamo nažalost najmanje poštovanja. Kako se oni sami ne znaju braniti, s njima se često postupa nehumano - kaže i naglašava da je takvo ponašanje stvar kućnog odgoja ali i kasnijeg procesa naobrazbe.

Profesor Sartorius ističe ulogu obitelji u ukupnom procesu, vidi je kao socijalnu potporu za život, najužu jedinicu koja pomaže čovjeku da preživi i glavni izvor energije i pomoći ljudima ali sve to pod uvjetom da se njeni članovi drže zajedno.

- Obitelj može prepoznati da nekome od njenih članova nije dobro, da je bolestan. Međutim, u ovom vremenu glavni problem je u tome što je značajan broj obitelji rasturen, ima mnogo ljudi koji žive sami i nemaju se u koga pouzdati - naglašava.

Ipak, sve i kad su obitelji kompaktne čest je slučaj da ne znaju kako se ponašati u slučaju kad je neko od njih duševni bolesnik, kako reagirati kad se ponaša neuobičajeno.  

 - Odgoj im nalaže da ga podrže i pomognu, ali postoji i strah da od težine tog napora istovremeno nastrada i obitelj. Ranije je to bilo mnogo lakše kad su obitelji imale mnogo članova pa se briga o duševnom bolesniku, koji traži 24-satni angažman i brigu, dijelio na više ljudi. Sad je to težak posao, obitelji su male - kazao je.    

Profesor Sartorius govorio je o  značaju obitelji za formiranje čovjeka kao kompletne ličnosti što počinje pravilnim i zdravim odrastanjem djeteta.

- Djetetu je, da bi odraslo kako to treba, potrebna barem jedna osoba u koju se može pouzdati i koja mu je uvijek dostupna. Kad toga nema ono je izgubljeno u tom, za njega novom, svijetu u kojem raste - naglašava.  Podsjeća i na odgovornost obitelji da generacijama koje dolaze prenese kulturu  naroda  i države u kojoj živi, način ponašanja, vrijednosti i konstatira da im to škole odavno već ne pružaju. A od toga ovisi u kakvog  će dijete čovjeka izrasti.

Sveučilišni profesor i jedan od najistaknutijih psihijatara svoje generacije Norman Sartorius sudjelovao je nedavno u Sarajevu na simpoziju "Psihijatrijski dani BiH" i bio predavač u okviru promocije borbe protiv stigme prema osobama s mentalnim poremećajima na nivou zajednice u okviru Projekta mentalnog zdravlja koji se kod nas realizira uz financijsku podršku vlade Švicarske.

Pojašnjava da je devedesetih godina prošlog stoljeća Svjetska psihijatrijska asocijacija u državama diljem svijeta započela realizaciju programa protiv stigme i diskriminacije duševnih bolesnika. Zaključeno je da se, bez obzira na bogatstvo i veličinu države, može mnogo toga učiniti u borbi protiv stigme i diskriminacije, ali kontinuiranim i organiziranim radom svih aspekata u društvu.

Profesor dr. Norman Sartorius stekao je 1958. godine zvanje doktora medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a titulu bakalaureata psihologije na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Specijalizirao je u oblasti psihijatrije i neurologije i obranio doktorsku disertaciju iz psihologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1967. napustio je posao u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu da bi se pridružio Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, a iste godine postao je šef Međuregionalnog savjetodavnog tima za epidemiologiju mentalnih poremećaja WHO.

U mirovini je od 2001. godine kao redovni profesor u Genevi i Pragu. Radio je i kao gostujući ili izvanredni profesor na sveučilištima u Londonu, Pekingu, Washingtonu, New Yorku i Beogradu. Bio je predsjednik Svjetskog udruženja psihijatara i Europskog udruženja psihijatara. Sartorius je član Britanskog kraljevskog društva za medicinu i medicinskih akademija u Meksiku i Peruu, honoris causa doktor medicine na Sveučilištu u Umeåi i na Sveučilištu u Pragu i počasni doktor znanosti Sveučilišta u Bathu.

Počasni je član Američkog psihijatrijskog udruženja, Kraljevskog koledža psihijatara Ujedinjenog Kraljevstva i Kraljevskog koledža psihijatara Australije i Novog Zelanda, te dopisni član Kraljevske medicinske akademije Španjolske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane