S posljednjom kućom u naselju Čemerno, u gatačkoj općini, prestaje asfaltna cesta te se dalje prema selima Boračke doline može jedino makadamom koji se dalje nastavlja prema Ulogu, a odatle, preko visoravni Morine, do Nevesinja. Ta makadamska cesta, koja je dugačka oko 70 km, smatra se najdužim makadamom u BiH koji prolazi kroz naseljena mjesta, piše Večernji list BiH.
Proteže se kroz tri općine - Gacko, Kalinovik i Nevesinje, a dionica ceste od kalinovičke do nevesinjske općine, koja je duga oko 30 km, ubraja se među regionalne ceste jer je to jedina veza tih dviju općina.
Makadam i sela
Obnova prvenstveno cestovne infrastrukture, ali i konačno odnosno redovito rješenje opskrbe električnom energijom stvaraju osnovne uvjete za život. To dokazuje i podatak da u 25 sela i zaselaka Boračke doline, prema kazivanju monaha kojeg smo zatekli u selu Pridvorica, stalno ne živi više od 40 osoba, a u razdoblju od proljeća do jeseni taj se broj udvostručuje. Danas je bez električne energije jako teško živjeti, a većina sela ove doline, kako doznajemo, tu normalnu mogućnost za 21. stoljeće nema.
Boračka dolina obiluje prirodnim ljepotama koje su neiskorištene te je, uz izvor rijeke Neretve i brojne njezine pritoke, koje se s lijeve i desne strane ulijevaju u nju, to područje bogato šumom koju se često nekontrolirano siječe pa su teški kamioni s trupcima gotovo uništili cestu kojom je krenula ekipa Večernjega lista. Veliki dio te dionica teško je prijeći bez terenskog vozila, u što smo se i sami uvjerili nakon što smo krenuli običnim luksuznim automobilom iz kojeg smo često morali izlaziti kako bismo vozaču olakšali svladavanje devastiranih dijelova ceste. Nakon naselja Čemerno stižemo na makadam kojim se za dvadesetak minuta dođe podno planine Jabuke, gdje se nalazi i sam izvor Neretve, skriven u velikoj bukovoj šumi.
Izlazeći iz bukove šume s desne strane će vas dočekati Bistrica, prva pritoka Neretve, te prvo manje selo Boračke doline – Jabuka. Spuštajući se u dolinu relativno dobrom makadamskom cestom, za desetak minuta stižete u Sodere gdje su uz sami makadam poredani ne tako davno postavljeni betonski stupovi na kojima je debeli crni kabel, što je znak da je to selo dobilo struju. Soderi su jedno od većih sela Boračke doline i jedno od rijetkih u kojem ljudi stalno žive. S desne strane dočeka vas jedan veći devastirani objekt koji je nekada bio osmogodišnja škola jer je šezdesetih godina prošloga stoljeća u svim selima i zaseocima te doline bilo oko 700 učenika. Preko puta devastirane škole nalazi se improvizirani drveni pješački mostić koji je veza sa seljanima s druge strane Neretve.
Vozeći se dalje prelazite preko improviziranoga drvenog mostića, a put vas dalje vodi kroz niz manjih porušenih sela u kojima se nalazi nekoliko obnovljenih kuća koje se otvaraju samo za vikend ili u ljetnom razdoblju kada Boričani koji su protjerani za vrijeme prošloga rata dolaze iz dijaspore.
Porušene kuće okružene su netaknutom prirodom koja jednostavno odmara pogled dok prolazimo pored nje ne brže od dvadesetak kilometar na sat zbog lošega makadama. Iza jednoga blagoga zavoja, odjednom, usred ničega, na dva brežuljka pojavljuju se dva sakralna objekta. Na jednoj uzvisini prije dvije godine obnovljena džamija, a tristotinjak metara dalje, također na jednom brežuljku, pravoslavna crkva i jarbol na kojem se nalazi zastava Republike Srbije.
To je bio znak da smo došli u najpoznatije selo Boračke doline, selo kojeg više nema, Pridvoricu. Pridvorica je, nažalost, poznata po događaju koji se zbio na pravoslavni Božić 1942. godine. Od tada to selo faktički i ne postoji, kuće su porušene, a njihovi temelji zarasli u visoku travu i bukovu šumu. Još je strašniji podatak do kojeg smo došli, a koji govori da se u toj crkvi, u kojoj se nalazi zajednička grobnica svih nastradalih Pridvorčana, kao i ostalih mještana Boračke doline, nitko nije krstio ni ženio punih 70 godina. Napuštajući to selo, koje više i ne postoji, dolazimo do još lošije makadamske ceste koja se na jednom mjestu račva, a čiji jedan krak vodi do Kotlaničkog, Štirinskog i Orlovačkog jezera koja se nalaze na planini Zelengora. Vozeći se dalje prolazimo kroz također gotovo napuštena sela Trešnjevicu i Trnovicu te nakon puna četiri sata vožnje, koja je protekla u kratkim stankama za fotografiranje i “čupanje” vozila iz rupa, i 40 kilometara vrlo lošeg makadama te brojnih improviziranih drvenih mostova, stižemo u prvo veće naseljeno mjesto Ulog, u kalinovičkoj općini.
Planištarska naselja
Nakon kratke okrepe u jednom od dva ugostiteljska objekta koja se nalaze u tom mjestu, koje je nekada bilo općina, preko betonskog mosta prelazimo zelenooku ljepoticu koju ostavljamo iza sebe i nastavljamo posljednjih trideset kilometar makadamskom cestom koja je inače regionalni cestovni pravac Kalinovik - Nevesinje. Da se ubraja među regionalne cestovne pravce, pokazuje i činjenica da smo tom dionicom vozili prosječno 40 kilometara na sat zbog vrlo dobro održavane ceste, pa smo u šali govorili da smo izišli na autocestu. Nakon prijeđenih šest kilometar stižemo na visoravan Morine, odnosno “hercegovački Tibet”, kako ga mnogi zovu jer svojim izgledom podsjeća na tu čuvenu planinsku regiju. U tom zaboravljenom i izgubljenom krajoliku u oblacima, potpuno pustom i napuštenom, cijelim putem koji je trajao oko sat i pol, nikoga nismo sreli osim ovaca i goveda koji bezbrižno pasu uz samu makadamsku cestu i nagovještavaju kako ipak nismo sami te da su negdje u blizini i planištari. Otkada se u Hercegovini povijest piše, Morine nikad nisu bile puste kao što je to danas slučaj. Služile su za ispašu stoke pa su tu nastajala planištarska naselja. Da, tako je bilo nekada, kada je na toj visoravni za vrijeme Austro-Ugarske paslo i po 150 tisuća grla stoke, a danas ih, kako doznajemo, nema ni pet tisuća. Nakon gotovo šest sati vožnje s kratkim zastojima i okrepom u Ulogu, ponovno smo ugledali asfaltiranu cestu nadomak Kifina Sela koja nas je preko Nevesinja dovela do Mostara. Država, ni jedna njezina razina vlasti, ne zna što bi napravila s tim predjelom.
Ne znaju kako u najurbanijim područjima zadržati stanovništvo, a kamoli u ovim odavno gotovo potpuno napuštenim mjestima koja, osim kroničarima i putnicima namjernicima, nisu nikome više bitna. To potvrđuje i činjenica koja govori da je općina Kalinovik s općinama Gacko i Nevesinje u 21. stoljeću povezana makadamskom cestom.•
