Iako se jučer navršilo punih 40 godina otkad je Sarajevo ugostilo najbolje svjetske sportaše na do tada neviđenoj zimskoj olimpijskoj predstavi, svima nama koji smo svjedočili tom spektakularnom povijesnom događaju sjećanja na te dane još su uvijek svježa, kao da se dogodio baš jučer.
Većina nas je uz tada jedini izlaz u svijet - crno-bijeli TV - sjedila s obiteljima uz tople napitke i s nestrpljenjem čekala da Sanda Dubravčić zapali povijesni olimpijski plamen. Činilo nam se da smo postali središte svijeta. Kako u kultnoj pjesmi "Fildžan viška" napisa Sejo Sekson, frontmen grupe Zabranjeno pušenje, "Osamdeset četvrte je pao snijeg i skupio se čitav svijet".
Tih dvanaest dana Sarajevo i cijela bivša zemlja uistinu su bili središte svijeta. Nije tada bilo interneta, mobilne telefonije i svako natjecanje gledalo se u dahu na TV ekranima većinom Gorenjevih ili RIZ-ovih crno-bijelih TV prijamnika, a onda bi se ujutro trčalo po novine kako bi se s uživanjem u riječi vještih novinara ponovno doživjelo trenutke iz prethodnih dana sa zimskih borilišta.
Veselili su nas tih dana Jure Franko, Bojan Križaj, Katarina Witt, Marja-Lisa Hämäläinen Kirvesiniemi, Gunde Swan, Bill Johnson, Phillip i Steven Mahre, Debbie Armstrong, Jayne Torvill i Christopher Dean, Paolet Magoni, Mati Nikenen i drugi asovi zimskih sportova koji u na čak 97 natjecanja odnijeli čak 222 medalje.
Podsjetimo, tri su grada bila u konkurenciji za dobivanje domaćinstva Olimpijskih igara - Sapporo, Göteborg i Sarajevo.
U prvom krugu Sapporo je dobio 33, Sarajevo 31, a Göteborg 10 glasova, a jedan listić bio je nevažeći. Eliminacijom Göteborga, članovi Međunarodnog olimpijskog odbora u drugom krugu birali su između Sappora i Sarajeva. U ovom nadmetanju Sarajevo je s 39:36 odnijelo pobjedu i dobilo domaćinstvo za Igre. Lord Killanin svečano je objavio: "Sarajevo, Jugoslavija, domaćini su Zimskih olimpijskih igara 1984. godine".
Nakon kandidature prijestolnice BiH čestitke su počele stizati sa svih strana, a grad ubrzo postaje jedno veliko gradilište. Naime, u trenutku dobivanja Igara Sarajevo je imalo samo jednu ledenu plohu u Skenderiji i skroman ski-centar na Jahorini. Sve drugo trebalo je izgraditi.
Iz godine u godinu nicali su predivni objekti - Zetra, staza za bob i sanjkanje, skakaonice, dvorane, "bijele pruge", žičare, hoteli, Olimpijsko selo, pa čak i novinarsko naselje s 2640 stanova, prometnice u smjeru planina te 28 zimsko-sportskih centara u ondašnjoj republici, koji su potvrdili kako je Olimpijada, uz sve humanističke i sportske domete, za BiH i idealna razvojna prigoda.
Svi sportski objekti završeni su i opremljeni do jeseni 1982.
Na dan zatvaranja Igara otpjevana je pjesma s predivnim stihovima: "Lijepo je bilo u Sarajevu, do viđenja u Calgaryju", a Vučko je mahanjem pozdravljao nazočne na ceremoniji u dvorani Zetra. Rezime ovog svjetski važnog događaja bilo je to da je svijet vidio do tada najbolje organizirane Zimske olimpijske igre, i to prve u jednoj socijalističkoj zemlji i bez bojkota.
Ostala je lijepa uspomena na dane sportskih bravura na snijegu i ledu, ostao je jedan trenutak u povijesti kad smo mogli stati rame uz rame s najvećima i svjetla obraza reći - evo, ovo smo uradili, a bili su ostali i mnogi za tu priliku izgrađeni sportski objekti i borilišta.
No, gdje smo danas, 40 godina nakon ZOI-ja u Sarajevu, i što se dogodilo s tim objektima i borilištima. Nažalost, većinu njih zadesila je teška sudbina.
Skakaonice na planini Igman nikad nisu obnovljene nakon što su stradale u užasnom i razarajućem ratu od 1992. do 1995. Skakaonice na Igmanu (poznato i kao Malo Polje) su skijaške skakaonice na planini Igman u općini Hadžići kod Sarajeva. Kompleks se sastoji od velike skakaonice s K točkom od 112 m (K-112) i male skakaonice s K točkom od 90 m (K-90). Stanje na tim objektima uistinu je otužno. Obje skakaonice, uz ožiljke rata, koji su prisutni na njima, a prema svemu što smo mogli vidjeti na licu mjesta, služe još samo kako bi ih samoprozvani umjetnici išarali nesuvislim grafitima. U svojoj napuštenosti smještene u okružju igmanskog crnogoričnog drveća, ove dvije skakaonice, poprišta velikih natjecanja iz 1984. godine, koje podsjećaju na nekad grandiozne socijalističke monumentalne spomenike, danas također napuštene, zaboravljene i prekrivene sličnim grafitima u nekoj od bivših socijalističkih zemalja na istoku Europe.
Hotel na planini Igman, u kojem su bili smješteni sudionici Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, napušten je i devastiran do te mjere da ga je nemoguće restaurirati.
Objekt hotela Igman bio je neto korisne površine od čak 12.953,05, a depandans neto korisne površine 1793,99 četvornih metara. Smještajni kapaciteti stambenog dijela hotela sastojali su se od čak 174 sobe, 374 standardna ležaja i 150 pomoćnih ležajeva.
Danas, ovo nekada velebno smještajno zdanje, izgleda kao idealna scena za snimanje nekog od hollywoodskih horor-blockbustera ili nekog postapokaliptičnog filmskog uratka. Zgrada je uništena, na njoj su vidljivi tragovi ratnih djelovanja. Popaljeni zidovi i devastirana fasada stoje još uvijek kao nijemi svjedoci ratnog ludila, a jedino što još tu možete doživjeti je ledeni fijuk planinskih vjetrova kroz zapaljena okna soba u kojima su prije 40 godina bili smješteni natjecatelji ZOI-ja.
Tu su i devastirane prostorije u kojima su bili smješteni suci za skijaške skokove na Igmanu. Uništene prostorije u ratu zjape prazne s oštećenim prozorskim oknima i uništenom prepoznatljivom fasadom.
Još jedan tužni podsjetnik na ZOI je bob-staza na Trebeviću. U živom su nam sjećanju posade bobova iz 1984. godine, mnogima jedne od najzanimljivijih disciplina, kako u malim bob-vozilima svladavaju zavoje, trudeći se oboriti vremenske rekorde, ali istodobno i ostati na stazi i u vozilu. Za mnoge je to bilo jedno od najuzbudljivijih natjecanja na Olimpijskim igrama i svaki spust boba niz ovu stazu i oni koji su bili na stazi, ali i mi pred malim ekranima pozdravljali smo pljeskom.
I ovaj u ratu devastirani olimpijski objekt, kao i većina ostalih koje smo spomenuli, dijele istu tužnu sudbinu. Na napuštenoj i u ratu devastiranoj stazi jedino još žive grafiti samoprozvanih umjetnika, koji drečećim bojama najbolje svjedoče o nebrizi nad ovim objektom.
I tako, dan za danom, kopne objekti i borilišta kojima je nekad cirkulirao sportski život te ih neizbježno nagriza zub vremena. Nekad je u ovim danas uništenim, popaljenim i beznadežno zapuštenim objektima sportska elita svojim entuzijazmom i žarom grijala srca svih nas.
Možda će ova zimska sportska borilišta i prateći objekti jednog dana opet zasijati punim sjajem, tko će znati. Do tada je na nama čuvati i sačuvati sjećanje na veljaču 1984. i dane kad smo uživali u zimskim sportovima i događajima koji su se prepričavali, a prepričavaju se i do dana današnjega.
Sjećajmo se, pričajmo o ZOI-ju i ne dopustimo da i oni okopne i budu prekriveni plavom travom zaborava, ne dopustimo da i na njih neki "umjetnik" nacrta neki svoj grafit kojim će prebojiti to sjećanje za sva vremena.
