Najveći gospodin jugoslavenskog filma, legendarni glumac Ljubiša Samardžić preminuo je u Beogradu u 81. godini. Zdravlje mu je bilo teško narušeno još od studenoga prošle godine kada je imao operaciju na mozgu.
U noći s petka na subotu izgubio je bitku s leukemijom. Za njim su u tuzi ostali supruga Mira, s kojom je dijelio pola stoljeća harmoničnog braka, kći Jovana i unuci, kao i brojni kolege i štovatelji koji su se jučer s tugom opraštali od glumca i prijatelja. U razgovoru za Večernji list rada s Ljubišom Samardžićem prisjetio se redatelj Veljko Bulajić.
– Na preporuku Bate Živojinovića, Ljubiša je kao mladi glumac početkom šezdesetih doputovao u Zagreb da se upoznamo. Nakon probnog snimanja dao sam mu jednu od glavnih uloga u filmu “Kozara”, za koju je poslije dobio nagrade na nekoliko međunarodnih festivala. Ponovno smo surađivali u Bitki na Neretvi, gdje je dijelio set s Orsonom Wellesom. Nakon snimanja, Orson mi je rekao: “Ovaj će mali daleko dogurati!” Ljubiša je bio iznimno discipliniran, znao je ne samo svoju ulogu nego i uloge svih svojih partnera u filmu – rekao je Bulajić istaknuvši da je Samardžić bio jedan od rijetkih umjetnika iz Srbije koji su bez razmišljanja podržali konvoj Libertas, kojim su se hrvatski kulturnjaci suprotstavili JNA blokadi Dubrovnika.
– Ljubiša je bio jedan od najvećih filmskih junaka koje smo imali. Bio je briljantan glumac, a u prijateljstvu vrlo častan i pošten. U onim teškim vremenima ostao je čovjek, ispravan, božanstven, uvijek na strani mira i pravde. Za njega su svi na ovim prostorima bili jednaki i ravnopravni – rekao nam je i njegov glumački partner te dugogodišnji prijatelj Rade Šerbedžija.
– Imala sam tu sreću da odmah nakon završene akademije glumim s Ljubišom u jednoj seriji u Sarajevu. Glumio mi je oca. Ja sva uzbuđena što ću glumiti s legendom filma s naših prostora i u strahu jer nemam iskustva pred kamerom. Snimamo prvu scenu u autu i vidi čovjek da se ja trudim, ali da to što radim kamera baš ne hvata najbolje. U pauzi mi je to i rekao, objasnio je kako da se namjestim prema svjetlu... I tako mi je tijekom cijele serije davao savjete. Prije ulaza u kadar uvijek bi napravio nekoliko čučnjeva da se zagrije pa sam pomislila: “Ovo ću ukrasti.” Dan danas to radim – prisjetila se i glumica Romina Vitasović opraštajući se od kolege i mentora.
O kultnom statusu Ljubiše Samardžića u najširim umjetničkim i društvenim skupinama svjedoči i činjenica da u Hrvatskoj već cijelo desetljeće djeluje hardcore punk sastav koji nosi njegovo ime. Prilikom osnivanja benda zagrebački punkeri su mu poslali tekstove svojih pjesama, a Ljubiša je odgovorio: “Samo naprijed, majstori! Kad dođem u Zagreb, javit ću se da se upoznamo!” Poslije su se zaista i susreli, a Ljubiša je sa zanimanjem slušao njihove pjesme.
Ljubiša Samardžić rođen je 19. studenog 1936. u skromnoj rudarskoj obitelji u Skoplju. Još kao srednjoškolac honorarno je radio kako bi pomogao uzdržavati obitelj. Poslije je studirao i pravo, ali na koncu je ipak završio Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi Bojana Stupice.
– Ja sam, zapravo, čovjek iz rudarske obitelji koji smatra da je taj rudarski kruh zaista težak. Znam da sam kao dijete zapamtio nešto vrlo važno, a to je poštovanje čovjeka pod svaku cijenu i požrtvovnost za svakoga. Uvijek sam u igru unosio srce i iskrenost želeći da mi se to vrati. Na sreću, ta moja iskrenost bila je presudna da imam kredibilitet autora i kod kolega – govorio je. Pridjev legendarni, koliko god zvučao kao otrcana fraza, u njegovu slučaju ima svoje puno značenje jer je u karijeri koja ostaje iza njega snimio više od 150 filmova, uključujući mnoge velike hitove. U jednom od posljednjih intervjua za Večernji list pitali smo ga koja mu je uloga bila najdraža.
– Mikajlo iz “Prekobrojne” Branka Bauera bio mi je ulaznica u svijet filma, Mali iz “Jutra” Puriše Đorđevića donio mi je Zlatnog lava u Veneciji, Mačak iz “Hamleta u Mrduši Donjoj” Krste Papića Zlatnu Arenu u Puli, a drag mi je i Crni Roko iz “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha... – nabrajao je, opravdano ponosan na svoj glumački put. Neke od svojih najvećih uloga ostvario je uz glumicu Milenu Dravić. Veliko glumačko poštovanje i prijateljstvo gajio je i s Borisom Dvornikom.
– Upoznali smo se na snimanju 1961. godine. Bili smo zaneseni, zaljubljeni u “pivanje” u dva glasa i u “balun” na “male branke”, kako me je Boris naučija govoriti! Gdje god smo snimali, s mještanima smo igrali mali nogomet, a tko bi pobijedio, dobio bi gajbu piva. Naše prijateljstvo bez mrlja trajalo je sve do njegova odlaska. S osobitim poštovanjem ispratili smo ga na splitskom groblju. Njegov Dino mi je tada plačući rekao da mu je i pas cvilio cijelu noć – prisjetio se Samardžić.
Glumiti je prestao 1990. kada je u dramatičnim okolnostima s obitelji osnovao filmsku kuću Cinema Design. Iako mu gluma nije dosadila, Ljubiša Samardžić nije htio da mu vojska ‘91. odvede sina u rat protiv susjeda pa je u tom nevremenu i blokadi zemlje osnovao produkcijsku kuću u kojoj je sin Dragan vodio produkciju, a on je stvarao uvjete za realizaciju projekata. Tu je nastala i sjajna serija “Jesen stiže, Dunjo moja”, koju je Ljubiša režirao, a u kojoj su igrali Ivo Gregurević, Nikša Kušelj i Goran Navojec. Hrvatski gledatelji pratili su i njegovu seriju “Miris kiše na Balkanu”, nominiranu i za nagradu Emmy.
Što se tiče filmskog rada, ni tu devedesetih godina, kada je bilo najgore, pred događajima koji zastrašuju, nije gurao glavu u pijesak, već je 1993. snimio film “Kaži zašto me ostavi” o posljedicama rata u Vukovaru. Na istom tragu snimljena je i “Nebeska udica” iz 1999. te “Nataša” 2000.
– Posebno poglavlje u mom životu ima moj najintimniji film “Ledina” iz 2003., snimljen poslije odlaska našeg sina. Film je zatvorio Berlinski filmski festival, a dva dana poslije i FEST. Već sutradan je krenuo u kina, a tog istog dana u podne ubijaju Zorana Đinđića. Tu staje razum. Uvodi se izvanredno stanje, zatvaraju se kina, a naša produkcijska kuća doživljava materijalni kolaps... I to je život! – ispričao nam je Ljubiša. Njegov sin Dragan, zvan Gaga, u 34. je godini i sam izgubio bitku s leukemijom, o čemu je glumac rijetko govorio. Sa suprugom Mirom živio je u kućici s vrtom u beogradskom naselju Šumice, a povijest njihove ljubavi posebna je priča. Godišnjice braka slavili su u Dubrovniku. Planirao je i snimanje serije “Dubrovački gusar” posvećene povijesnoj slobodi i ljubavi Leticije i Nika Bartula. Posljednje zajedničko pojavljivanje u javnosti imali su 30. ožujka na otvaranju 64. Martovskog festivala, gdje je prikazan njegov posljednji film, autobiografski dokumentarac “Panta rei”.
– Nemam riječi. Uzbuđen sam. Ovaj moj film pao je u vrijeme kada me zdravlje ne služi, ali u svakom slučaju idemo dalje – rekao je nasmijan, a publika ga je ispratila gromoglasnim pljeskom.
