U Kayaköyu se nalazi velika škola, okružena uskim ulicama koje vijugaju između starih kuća i uspinju se uz obje strane strme doline. U središtu mjesta stoji drevna fontana, a oko nje crkve, od kojih jedna nudi zadivljujući pogled na plavetnilo Egejskog mora. Ipak, tijekom većeg dijela posljednjih stotinu godina ovdje nema ljudi.
Pravoslavni Grci, koji su nekada bili stanovnici Kayaköya, morali su napustiti grad 1920-ih godina. Prije više od sto godina Kayaköy, tada poznat kao Levissi, bio je živahni grad s najmanje 10.000 pravoslavnih Grka, od kojih su mnogi bili obrtnici. Mirno su živjeli uz muslimanske turske poljoprivrednike iz okolnih područja. No, tijekom previranja oko stvaranja moderne Turske kao neovisne republike njihovi jednostavni životi bili su uništeni.
Napetosti s Grčkom nakon završetka Grčko-turskog rata 1922. godine dovele su do protjerivanja stanovništva prema drugoj zemlji. Stanovnici Kayaköya zamijenjeni su muslimanskim Turcima iz Kavale, današnje grčke regije Makedonije i Trakije. Međutim, novopridošli muslimani nisu bili zadovoljni svojim novim domom i ubrzo su napustili Kayaköy, ostavivši ga da propada, pojašnjava CNN.
Među rijetkim preostalim stanovnicima bili su baka i djed Aysune Ekiz, čija obitelj danas vodi mali restoran blizu glavnog ulaza u Kayaköy, gdje poslužuju osvježenja turistima. Priče o teškim godinama prenose se unutar obitelji. "Moji su mi baka i djed pričali da su Grci plakali jer nisu htjeli otići", kaže Ekiz, koja danas prodaje ručno izrađeni nakit posjetiteljima. "Neki su čak ostavili svoju djecu kod turskih prijatelja u nadi da će se vratiti. Ali nikad se nisu vratili."
Ekiz kaže da je njezina obitelj, koja se bavila stočarstvom, lako prihvatila život na rubu grada. No, većina ostalih doseljenika nije voljela živjeti u Kayaköyu jer su zidovi kuća bili obojeni plavom bojom, navodno zbog zaštite od škorpiona i zmija. Tragovi te plave boje još su uvijek vidljivi na preživjelim zidovima oko 2.500 kuća koje čine Kayaköy. Iako su ukrasni elementi većinom nestali pod utjecajem vremena, ostaci grada još uvijek pružaju uvid u drevni način života na pragu modernog doba.
Jane Akatay, koautorica knjige "Vodič kroz Kayaköy", ističe da je jedan od razloga napuštanja grada možda i opipljiva tuga koja je ostala nakon tragičnih događaja iz 1920-ih. Priroda je također doprinijela propadanju gradskih zgrada. "Bilo je potresa, oluja, kišnih nevremena... sve je to utjecalo na ovo posebno mjesto", kaže Akatay.
Posjetitelji danas plaćaju tri eura na malom kiosku na glavnoj cesti prije ulaska u Kayaköy. Od tamo mogu pješice istraživati strme i neravne ulice. Znakovi na ulazu pokazuju put do škole, crkava i fontane. Preporučuje se odvojiti nekoliko sati kako bi se sve moglo doživjeti. S malim brojem posjetitelja, osim povremenih turističkih grupa, lako je pronaći trenutke samoće, zamišljajući život koji je nekad vrvio na starom gradskom trgu, gdje su se muškarci okupljali uz čaj i razmjenu priča, piše CNN.
Većina kuća, izgrađenih u stoljeću prije napuštanja, izgubila je krovove, a njihovi zidovi sada su obrasli vegetacijom. Neke kuće imaju jame u podrumima, koje su se koristile za štavljenje kože, budući da je izrada cipela bila česta profesija. Mnoge kuće još uvijek imaju netaknute cisterne za vodu, nužne u gradu bez vodovoda. "Voda za piće donosila se na magarcima", prisjeća se Ekiz. Zbog nedostatka odgovarajuće kanalizacije stanovnici su koristili staru poderanu odjeću umjesto toaletnog papira, koju su zatim spaljivali kao gorivo ili koristili kao gnojivo. Unatoč skromnim uvjetima, Kayaköy je bio relativno prosperitetan i glavno trgovačko središte regije. Nadmašio je i obližnju luku Fethiye, koja je danas popularno turističko odredište.
Na najvišoj unutrašnjoj točki grada nalaze se ruševine stare škole Kayaköya, s pogledom na glavnu crkvu i okolne kuće. Danas se turska zastava vijori iznad ove zgrade. S ovog mjesta Yiğit Ulaş Öztimur, koji je na odmoru iz Ankare, opisuje Kayaköy kao "tamno ogledalo naše prošlosti." "Ovo je nekad bilo kršćansko selo, a sada je ono što vidimo gorka refleksija onoga što se dogodilo", kaže on. "Zbog činjenice da je većina zgrada još uvijek netaknuta, možete osjetiti kakav je život ovdje bio."
U Kayaköyu postoje označene pješačke staze koje prolaze iz obližnjih gradova, no lako je izgubiti se lutajući ulicama. Neke uličice završavaju u slijepim ulicama, a otvorena vrata i stepeništa mame turiste (iako se zbog zapuštenosti mnogih zgrada preporučuje suzdržavanje od ulaska). S druge strane doline, kroz vijugave ulice, uspon do manje crkve itekako se isplati.
Crkva, odražavajući kulturu onih koji su ovdje živjeli, nalikuje klasičnim malim crkvama koje se često nalaze na grčkim otocima. To je malena, skromna građevina s kupolastim krovom i malim prozorima bez stakla, a unutrašnjost je potpuno prazna. "Još jedna turska zastava vijori ovdje, ističući se jarko crvenom bojom na pozadini dubokog plavog neba. Ispod, preko gusto pošumljenog brežuljka, svjetlucaju vode Jadranskog mora. Taj spektakularan pogled nije se mnogo promijenio od vremena kada je Kayaköy bio živ grad pun ljudi", završava CNN.
