Desetljeća aktivizma, velika i skupa istraživanja prirode autizma I velika medijska pozornost, ponekad se čini, nisu urodili plodom pa I dalje o autizmu postoje mnogi stereotipovi I mitovi, piše Ordinacija.hr.
Desetljeća aktivizma, velika i skupa istraživanja prirode autizma I velika medijska pozornost, ponekad se čini, nisu urodili plodom pa I dalje o autizmu postoje mnogi stereotipovi I mitovi.
Kada govorimo u autizmu, govorimo o razvojnom poremećaju čija se klinička slika u pojedinca tijekom života mijenja, kao i da je riječ o spektru poremećaja, odnosno o izrazito heterogenoj kategoriji koja ujedinjuje različite manifestacije i težinu poremećaja. Najvažnije je možda autizam prepoznati što ranije da bi se dijete što prije uključilo u program poticanja onih razvojnih područja koja su pogođena autizmom.
Premda su se prije smatrali rijetkim poremećajima, novije procjene govore o prevalenciji od otprilike 1% u općoj populaciji. Novija izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da je prevalencija poremećaja iz spektra autizma u osmogodišnje djece još veća te da iznosi oko 1,5% (jedno dijete od njih 68) te se ovaj poremećaj smatra jednim od izazova današnjeg društva.
Djeca s autizmom ne podnose kaos, vole rutinu, stimula ih vizualno posredovana podrška, a kako ne razumiju sarkazam ni ironiju, vrlo su doslovna. Ovo su činjenice, no postoji puno stvari koje se pogrešno interpretiraju pa zbog straha od nepoznatog često dolazi I do neželjenih reakcija I nerazumijevanja, umjesto empatije koju svatko od nas zaslužuje. Kako bismo se riješili svih zabluda i prestali vjerivati u razne mitove koje o autizmu postoje, zamolili smo doc. dr. sc. Jasminu Stošić, docentica na Edukacijsko–rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu da pojasni koje su to zablude najčešće i što je ustvari istina.
MIT: AUTIZAM JE BOLEST
Autizam nije bolest. Poremećaj iz spektra autizma, odnosno autizam, je neurorazvojno stanje koje se očituje kroz različitosti u socijalnoj komunikaciji, ponašanju, mišljenju i obradi informacija. Osobe s autizmom na drugačiji način primaju i obrađuju podražaje iz okoline što se odražava na njihov način funkcioniranja u svakodnevnom životu – na način na koji stupaju u odnos s drugima, uče, razmišljaju i doživljavaju različite senzorne podražaje.
Dakle, ne radi se o bolesti, nego o neurološkoj različitosti. Osoba će uvijek na drugačiji način doživljavati svijet i obrađivati informacije. Stoga autizam ne liječimo, nije nam cilj maknuti autizam iz osobe nego pružiti osobi strategije i načine nošenja sa svakodnevnim situacijama, podučiti ju vještinama koje će joj olakšati pristup zajednici. S druge strane, dodatna i važna uloga stručnjaka kao što su, na primjer, edukacijski rehabilitatori je podučiti okolinu o različitostima koje proizlaze iz autizma, osigurati da se okolina prilagodi, a ne očekivati da se osoba mijenja i uklapa u nešto što se smatra tipičnim, normalnim.
MIT: POSEBNA PREHRANA, DODACI PREHRANI I LIJEKOVI UČINKOVITI SU U TRETMANU AUTIZMA
Svako dijete s autizmom, jednako kao i druga djeca, može imati probleme s probavom, različite alergije ili bolesti. I u tim situacijama naravno da će trebati imati posebnu prehranu ili uzimati lijekove. No, samo ako postoji medicinska potreba za tim.
Posebna prehrana, lijekovi, elektrode ili slušalice na djetetovoj glavi nisu intervencija za autizam. Kod intervencije je važno neposredno podučavanje, rad s djetetom i njegovom obitelji uz korištenje različitih znanstveno utemeljenih metoda poučavanja.
MIT: CJEPIVO JE UZROK AUTIZMA
Do danas je provedeno niz neovisnih, kvalitetnih istraživanja koja su pokazala da nema nikakvih dokaza koji bi mogli opravdati ovu tvrdnju.
Nema jedinstvenog uzroka autizma, on nastaje kombinacijom genetike i različitih okolinskih čimbenika. Velik broj istraživanja provodi se upravo na tom području otkrivanja gena povezanih s autizmom te nam to može omogućiti bolje razumijevanje autizma.
MIT: SVE OSOBE S AUTIZMOM SU ISTE
Sve osobe s autizmom zapravo su međusobno vrlo različite. U jednoj poznatoj izreci se navodi: „Kad upoznaš jednu osobu s autizmom, upoznao si jednu osobu s autizmom“. Dakle, ne možemo generalizirati, neka druga osoba može biti potpuno drugačija. Neke od osoba s autizmom mogu imati i dodatne teškoće kao što su intelektualne teškoće, epilepsija, teškoće spavanja i hranjenja te neke od njih zahtijevaju visok stupanj podrške kroz cijeli život. S druge strane su osobe kod kojih su teškoće vrlo suptilno izražene i koje djeluju tipično, no kojima prolaženje kroz svakodnevne socijalne situacije može predstavljati velik izazov. Zbog društva koje ne prihvaća različitost, ove osobe maskiraju i kompenziraju svoje različitosti u što trebaju uložiti golem napor koji za posljedicu može imati potpunu iscrpljenost, povlačenje i probleme s mentalnim zdravljem.
MIT: DJECA S AUTIZMOM NE MOGU UČITI
Djeca s autizmom definitivno mogu učiti, no važno je razumjeti kako je najbolje podučavati ih. Izraženost autizma je jedinstvena kod svakog djeteta te možemo očekivati da će kod djece s autizmom postojati širok raspon potreba, različitosti, snaga i teškoća. Zato je važno iskrojiti intervenciju baš prema specifičnim potrebama i načinu učenja svakog djeteta. Svako dijete će različito napredovati kad se uključi u intervenciju. Neka djeca teže uče. Napredak može biti spor, u malim koracima, no svejedno može dugoročno doprinijeti većoj kvaliteti života osoba s autizmom i njihovih obitelji.
MIT: OSOBE S AUTIZMOM NEMAJU EMPATIJU
Neka istraživanja, ali i prikazi u medijima često karakteriziraju osobe s autizmom kao neosjetljive, hladne, da nemaju sposobnost empatije. Međutim, to je daleko od istine. Osobe s autizmom mogu na drugačiji način izražavati svoje osjećaje pa mogu imati teškoća s razumijevanjem socijalnih signala neurotičnih osoba, s njihovim izrazima lica, gestama, tonom glasa. No, mnoge osobe s autizmom vrlo su empatične i trude se razumjeti osobe u svojoj okolini. Neke osobe čak izvještavaju da se toliko unesu i toliko suosjećaju s osobom s kojom razgovaraju da ih to u potpunosti preplavi.
MIT: OSOBE S AUTIZMOM NE ŽELE IMATI PRIJATELJE NITI SE DRUŽITI S DRUGIMA
Neke osobe izbjegavaju socijalne situacije te socijalni odnosi za njih mogu biti vrlo stresni. Neka osobe su pasivne i ulaze u interakciju na inicijativu drugih, ali neće ju sama započinjati. S druge strane, neke osobe aktivno ulaze u interakciju s drugima, ali pritom mogu raditi socijalne greške i nespretni su u socijalnim situacijama. Međutim, većina osoba s autizmom želi imati prijatelje i družiti se. Socijalne situacije su kompleksne, promjenjive i dinamične, ovise o kontekstu, o prisutnim osobama pa i o nekim senzornim obilježjima (npr. koliko je bučno) i mogu biti izazovne za osobe s autizmom. Uloga obitelji i stručnjaka je podučiti i osnažiti osobu za snalaženje u svakodnevnim socijalnim situacijama, ali i podići svijest i mijenjati okolinu za različitosti koje autizam nosi.
