Sudeći po prizoru koji smo zatekli na imanju obitelji Rašić u zaseoku Dabrnja, prostorno najvećem zapadnohercegovačkog sela Klobuk, dobro poznata narodna – jesen stiže, jabuke i kruške zriju, više ne vrijedi?! U predvečerje dana kada su se smjenjivali ljeto i jesen, na mjestu događaja uvjerili smo se da u ovom slučaju vrijedi nova – jesen stiže, jabuke i kruške cvjetaju! I to ne samo jabuke i kruške, nego čak i šipci, piše Večernji list BiH.
Vladala silna žega
Kako bi ugođaj bio potpun, nešto prije cvjetale su višnje. Samo nekoliko stotina metara sjevernije od imanja i nakon silnih kiša, suho korito Tihaljine, kako se na dijelu toka od izvora u Peć Mlinima, pa do vrela Klokun u Klobuku, zove rijeka Trebižat! Da se kao nekada zle godine pamte, a suše i fenomeni bilježe, dugo bi se pričalo o 2017-oj, godini u kojoj je Tihaljina presušila, a kruške, jabuke, šipci i višnje cvjetali početkom jeseni. Gotovo da je pandan 1917-oj kada prema kronikama, sjećanja su izblijedila, “kiše i natopa nije bilo od 9. travnja do 7. listopada, a k tome vladala je silna žega”. Ove godine “kiše i natopa” nije bilo od 10-og travnja do 31-og kolovoza. U međuvremenu, hercegovačke težake “stukao” je kasni mraz, a da se kao nekada sijeli, pojava cvjetanja voćaka u “nevakat” bila bi glavna tema. U podobro opustjelom Klobuku, malo tko se pored TV-a ili još suvremenijih sredstava za primanje saznanja i poruka poziva na tradiciju i sjećanja, odnosno narodnu predaju koja kaže da cvjetanje voća u jesen najavljuje dugu i hladnu zimu! Raspitujući se čuli smo i za par drugih tumačenja, pa tako neki zastupaju tezu da je kasna cvatnja voća najava boljih vremena! Naravno da bi na tu Hercegovci uskliknuli – Bog te čuo! Treći drže da je ta čudna pojava najava određenih društvenih i političkih gibanja. Kakvih, nitko osim “pokojne Vange” ne bi mogao rastumačiti. U svakom slučaju, tradicija uglavnom drži da druga cvatnja voćaka nije dobar znak, pa taman bila riječ o ‘dugoj i hladnoj zimi’.
Rad od jutra do sutra
Gospođa Mira Rašić, koja nam je u sumrak pokazala dio od oko 2,5 hektara voćnjaka na kojem se bilježe “čudne pojave”, kaže da je njezin sin mladi agronom Dražen, na kojem se vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, pojavu protumačio posljedicom mraza i suše. “Veliku štetu nam je napravio proljetošnji mraz. Skoro da je uništio sav urod voća, stradale su trešnje, višnje, šljive, jabuke, kruške, djelom čak šipci i masline. Mene ne brine samo cvjetanje, koliko tumačenje mog sina da će iduće godine sve voće koje sada cvjeta slabije roditi”, povjerava nam svoje strahove gospođa Mira, te tako kroz priču o cvjetanju stižemo do još jedne zanimljive teme – prodaje voća i povrća na tržnici.
“Dvadeset pet godina radim na ljubuškoj tržnici, prodajem svoju robu. Neki su dolazili vidjeli voćnjak pa su mi ostali vjerni, čak znaju dovesti rodbinu i poznanike. Kažu - kod Mire je sto posto domaće, a u opisu svoga posla Mira dodaje: “Dvadeset pet godina bez godišnjeg, bez bolovanja, samo se nedjeljom i većim blagdanima ne radi. Nema mora. Svaki dan se radi i po žegi i po kiši. Ustajanje u pet, do pet i pol sam na tržnici, sve postavim, poredam, do sedam sati i polako, do dva i pol sata, onda kući. Popodne opet posao oko voća i povrća, sadnja, zalijevanja, berba i priprema robe za idući dan. To je moj ritam. Uz mene su muž i djeca, sada samo sin na kojem se OPG vodi”, upoznaje nas gospođa Mira koja kaže da je za nju ovakva godina dvostruki gubitak. Uz to što je ostala bez uroda, ima i drugih posljedica.
“Jedno je kad prodaješ svoje, a drugo kada prodaješ tuđe. Kad je tvoje znaš kakvo je. Što ćeš reći kupcu ako voće u jesen prezrije? Stalnim mušterijama daruješ za zimnicu. Na tržnici je pravilo – moraš imati dobru robu i biti vedar. Kad te kupci takvog vide, na um im ne pada kupnja voća i povrća u tržnim centrima, ha, ha...”, riječi su kojima gospođa Mira zaključuje razgovor. Kakav znak nosi cvjetanje voćaka u “nevakat”, tek ćemo saznati! •
