“Zamislite da radite drugu smjenu. U 22 sata navečer, u auto sjeda muškarac visok nekih dva metra i težak, čini mi se, 200 kilograma i kaže da ga vozite do Čabulje ( planina u Hercegovini između rijeke Neretve i njezine desne pritoke Drežanke)”, počinje priču o svojoj najzanimljivijoj vožnji Dženita Elezović jedna od rijetkih taksistkinja u Mostaru.
Životna borba
O tome gdje ide i u koliko sati obavijestila je svoju dispečerku Lidiju. “Ona me upitala je li riječ o muškarcu, a moj potvrdan odgovor ju je uznemirio. Nije joj bilo svejedno. Nije ni meni, ali to mi je posao”, nastavlja Dženita, naglašavajući kako se nije osjećala uplašeno, piše Večernji list BiH. “Nakon nekoliko minuta vožnje muškarac mi je rekao da ga se ne trebam bojati, a ja sam uzvratila s pitanjem, “A zašto bi se ja tebe plašila?” Usljedio je odgovor: “Pa vidi me koliki sam, a ti me u ovo doba noći voziš u šumu”, a ja onako mrtva hladna njemu: “ Čujte gospodine, vi se mene plašite, kakve veze ima koliko je tko od nas težak, ptice ne lete mesom, već perjem”. “E, ti sigurno imaš neku vještinu ili neko oružje čim tako hrabro odgovaraš”, uslijedio je komentar sa zadnjeg sjedala, na što sam mu vratila : “Gospodine ako vas zanima vi iskušajte. Uslijedila je tišina, ne znam o čemu je razmišljao, ali sam u jednom trenutku pomislila kako sam izjavom i sama sebe prepala”, sa smijehom nam priča ova vesela žena. I nastavlja. “Tako smo u tišini stigli do odredišta. Mračno. Šuma. Puno šume. U sredini koliba i mnogo hladnjaka (škrinja). Kao prizor iz horor filmova. Što je u škrinjama?, ja ga pitam dok on uredno plaća vožnju. U tom trenutku mi odgovara: “Pričekaj malo pa ćeš vidjet”. Nakon nekoliko minuta se pojavio s kutijom u koju je stavio mesa, sira i domaćeg mlijeka za mene”, završava priču o ovom neobičnom iskustvu jedna od dvije žene vozačice taksija u tvrtci Halo taxi. Naglašava kako nema problema s klijentima, te da su muškarci u odnosu na žene manje zahtjevni.
Dženitu smo pitali i kako je uopće došla na ideju da se bavi ovim poslom koji je, priznat ćete, poprilično neobično zanimanje za jednu ženu i to majku dvoje djece. I tu nailazimo na novu priču. Tužnu, ali sa sretnim završetkom. “Prije dvije godine sam oboljela od karcinoma. Moja borba bila je teška i iscrpljujuća. Ali kako sam u životu borac, samohrana majka dvoje djece, nakon svih tih operativnih zahvata i kemo i radioterapija odlučila sam se vratiti u svijet, nazovimo to tako, zdravih ljudi. Odlučila sam nastaviti život tamo gdje je stao”, kaže Dženita koja je inače medicinska sestra po zanimanju, ali je kroz život radila različite poslove kako bi prehranila djecu.
Uživam u poslu
“Tvrtka Halo taxi nalazi se preko puta moje zgrade, a moja stara prijateljica je tu zaposlena kao dispečerka. Ona je predložila da se javim i pokušam i uputila me kome da se obratim”, kaže Dženita. Sa svega centimetar kose i modrim podočnjacima krenula je na dogovoreni razgovor za posao. “Moj sadašnji šef gospodin Gordan Raič i direktor Dario Cvitanović su me saslušali, ali mi na prvu i nije izgledalo obećavajuće.
Ipak je to težak posao za ženu i to koja je upravo završila s ciklusima kemo i radioterapije,međutim gospodin Dario mi je rekao da uzmem auto na tri dana, vidim kako to izgleda i odlučim hoću li se baviti tim poslom”, priča Dženita. Dodaje kako je u početku bila mala doza straha, ali ne i nesigurnosti. “Ja sam odlučila uspjeti i to je to. Kako su dani odmicali ja sam bila sve sretnija i sigurnija, a kolege su mi jako puno pomogle. U tom razdoblju podrška mi je bila jako bitna, a ja sam je imala od svih, vozača, dispečera, ali i svojih nadređenih”, nastavlja priču Dženita. Ispočetka je radila samo druge smjene do 23 sata, ali je često znala ostajati i duže jer joj se svidio posao. Na pitanje kako reagiraju klijenti kada se pred njih parkira vozilo taksija, a za volanom ugledaju ženu, Dženita kaže kako su uglavnom oduševljeni. “Velik broj njih traži i moj privatni broj da bi lakše dobili moje vozilo i mene na raspolaganje. Nerijetko zamole i dispečere da im pošalju mene”, priča nam Dženita. Kaže da nikada nije imala negativna iskustva s klijentima. “Istina da su žene, mušterije, malo zahtjevnije od muškaraca, ali nema nikakvih neugodnosti pogotovu sad kad me većina njih i više upoznala. Imamo neke zajedničke teme, razmijenimo dosta toga, većina ih zna za moje stanje pa često traže i savjet za uspjeh. Ja volim svoj posao i nadam se da će me zdravlje poslužiti da ga mogu raditi još dugo, a ovu priliku bih iskoristila da zahvalim svom direktoru gospodinu Cvijanoviću i šefu Gordanu Rajiču, ali i svim kolegama što su meni i mojoj obitelji pomogli da ponovno oživimo i zaboravimo teške i tmurne dane”, zaključila je ova mostarska vozačica taksija.
