Jedna od četiri župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Posavska Mahala kod Odžaka proslavila je patron Srce Marijino. Po lijepom vremenu okupilo se oko 120 vjernika, a euharistijskom slavlju predslavio je vlč. Ivan Dragičeivć, kapelan u Odžaku u koncelebraciji sa 12 svećenika i redovnika. Pjevali su župljani koji su pjesmom uzveličali ovo slavlje. Sve je pozdravio župnik vlč. Pavo Brajinović, koji se već sprema na zasluženu mirovinu ove godine. Vrijeme je bilo lijepo i ugodno.
Vlč. Dragičević u propovijedi je naglasio da je Srce Marijino kao naše srce, samo što Marijino srce kuca za cijeli svijet.
„Srce je najosjetljiviji organ kojim se osjeća radost i bol, ljubav i patnja, žrtva i predanje. Bez Marijina srca naša bi crkve bile crkve muškaraca, činovnika, službenika, bez srca i duše, ona koja planira koja se udaljuje od čovjek. Gdje je Marija ondje se ide hodočastiti, hrli u crkvu. Na križu Isus je dao Crkvi Mariju, s njom svoje srce. Pobožnost Srca Marijina razvila se već u 17. stoljeću djelovanjem sv. Ivana Eudesa, koji je utemeljio nekoliko vjerskih društava promičući tu pobožnost. Prije njega mnogi su sveci ovu pobožnost protežirali kao sv. Bernard, sv. Gertruda, sv. Thomas Beckett i dr. Papa Pio XII posvetio je 1942. godine cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinom, a papa Ivan Pavao II. obnovio je 1984. godine tu posvetu“, rekao je propovjednik.
„Nebeski otac je u to Srce stavio sve što je želio imati u svojoj dragoj kćeri; Sin Božji je u to Srce metnuo sve što može dobro dijete dati svojoj majci i Duh Sveti obdario je to Srce svime što može u njegovoj ljubaznoj zaručnici privlačiti njegovu ljubav. Marija je prihvatila sve od Boga, bila je uzor svima ostavši u miru sa svakim. Tako je Marijino Srce postalo najmoćnije iza Boga Oca, najmudrije iza Boga Sina i najljubaznije iza Boga Duha Svetoga. Osim srca postoji još jedno srce, koje privlači na zemlji svu pažnju, a to je srce majke. Srce djevice je ideal ljepote, srce majke je ideal ljupkosti“, završio je propovjednik.
Župna crkva gradi se od 1991.-1992. godine. Gradi ju vlč. Nikola Pranjić koji je dosta uložio svoga novca, nadajući se da će biti župnik u Pos. Mahali. Uslijed ratnih zbivanja 13. srpnja 1992. godine stanovništvo ovih krajeva ostavlja i napušta sve, da spasi samo goli život. Tek se o povratku moglo govoriti 1996. godine. Odlazi se u mnoge Europske zemlje iz RH gdje su se mnogi u početku smjestili. U njihovom povratku zakazala je i Crkva i politika, mnogo se otezalo sa povratkom, nije se puno marilo. Po iseljenju stanovništava srpske snage miniraju župnu crkvu u Pos. Mahali, kao i u drugim župama ovoga dijela Posavine. Od crkve su ostale samo ruševine, i temelj je bio uništen. Sav materijal pripremljen za župnu kuću je pokraden. Cijelo selo je spaljeno, materijal odnesen, bilo je bolno. Danas župa ima oko 240 vijernika u 130 obitelji. Posavska Mahala je jedna od rijetkih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji gdje je čisto Hrvatsko katoličko stanovništvo.
Ovdje je važno naglasiti lokalitet Nujića groblje gdje je sv. Misa svakog 25. svibnja za poginule u II. svjetskom ratu, kada je poginulo 480 osoba, s tim danom završio je II. svjetski rat u Europi. Berlin je pao prije 12 dana, nego što je pala Pos. Mahala. Poslije pada Berlina nije više smjelo biti rata nigdje u Europi, komunisti su lažirali datum stradanja u Pos. Mahali, da bi opravdali svoje zločine. No, ovo nije ni prva laž komunista, a i danas ih ima i u Pos. Mahali i u susjedstvu. Stalno su neke spletke i smicalice župnicima ovdje postavljali i namještali. Na UDBI su „cvikali“ pojedine svećenike i župnike, kao i ljude odani vjeri i Crkvi. No, hvala Bogu istina je uvijek pobijedila, samo dosta je do istine bilo teško doći kao i uvijek.
