- Radio sam prvu smjenu i malo zakasnio pa je nestalo zastava - kroz smijeh mi govori Ante dok čekamo svetu misu u Grudama u povodu Dana hrvatskih branitelja općine Grude i dana kad je utemeljena Hrvatska Republika Herceg Bosna. Ovaj dan već je ušao u tradiciju obilježavanja, okupi se mladi svijet, sijede glave, mnogi... - Ti ne možeš zakasniti, ti si glavni ovdje, zapovjednik - odgovorio sam mu, a u očima mu se iščitavao ponos. I bila je to sasvim iskrena rečenica jer Ante je imao ono nešto da ga se s nepunih 19 godina moglo nazvati ljudinom i frajerom. - E kad je tako, možeš li me fotografirati pored zastava. Imam kapu, u crnom sam, sve mi dobro stoji pa da ostane uspomena - zaželio je.
Dobro odgojen i vrijedan
- Naravno - uzvratio sam i napravio dvije fotografije. Pogledao ih je u fotoaparatu. - Ekstra, dobre obje - reče. - Jesu, meni za arhivu, a tebi za Facebook, Instagram, TikTok i Snapchat - kazao sam mu, na što se nasmijao i on i sav taj naraštaj mladih ljudi, stjegonoša koji su obilježavali 28. kolovoza. Mladić koji je imao ono nešto poveo je, uz jednog časnika, stjegonoše u crkvu svete Kate, a zatim se suptilno maknuo da zastave budu u prvom planu. Krenuo je i u Park hrvatskih velikana u Grudama.
Jučer ujutro jedna poruka, dvije, tri... i informacija da je Ante stradao u prometnoj nesreći. Kroz glavu mi prolazi taj razgovor, nakon kojeg očekuješ da ćeš zabilježiti stotine fotografija tog mladog čovjeka na raznim društvenim događajima, i ne sluteći da je to posljednji put. Prošao sam puno događaja, prometnih nesreća. Nekoliko mi ih se posebno urezalo u pamćenje ili zato što sam poznavao aktere tih nesreća ili su mi drugi govorili o njima. A o Anti i na temelju osobnih zapažanja i na temelju drugih sve najljepše se može reći. - Što god se o njemu lijepo kaže i napiše, neće se pogriješiti. Bio je nekako starinski tip čovjeka u najpozitivnijem smislu kad je društveni angažman u pitanju. Sa svakim bi stao i porazgovarao o temama o kojima i puno stariji ljudi nemaju pojma - ispričala mi je rođakinja koja je s Antom bila u razredu u osnovnoj školi. Osobno sam ga upoznao ljetos u Marića gaju, u restoranu Kivi, gdje je radio na sezoni i gdje se vidjela njegova predanost poslu, profesionalnost i šarm te je sve vodilo tome da izraste u nekog velikog, nekoga s kim će se uvijek moći stati i porazgovarati kao ovog poslijepodneva pred crkvom svete Kate. Odgojen i vrijedan, iz kuće koja nema zamjerki, a još ranije upoznao sam mu mlađeg brata koji je učenik generacije u Grudama i perspektivni glazbenik. Nekako, oko mene se pojavljuje drukčiji naraštaj mladih ljudi, koji ne žive samo na društvenim mrežama, već u stvarnom životu, a Ante je bio takav. Praktički je u dva mjeseca mnogima postao omiljeni ugostitelj i svima je teško padalo što dolazi rujan, početak školske godine, vrijeme kad je Antiša trebao u školsku klupu. Nažalost, njegova školska klupa, stolica na kojoj je sjedio, ostat će prazna. Fotografija uz bijelu ružu kolegama će se zauvijek urezati u pamćenje, iz iskustva znam i iz iskustva to zna svatko tko je izgubio kolegu iz školskih klupa.
Prometne nesreće u BiH, Hrvatskoj... oduzele su toliko života. Cijelo ovo ljeto, praktički svakog dana čitamo o nekome, bilo hladno agencijski, bilo s emocijama kad se nekog poznavalo. Čovjek zastane na trenutak, razmišlja o prolaznosti života, o činjenici da ste u jednom trenutku s nekim razgovarali, a u drugom trenu sve je prošlo, taj netko nas je zauvijek napustio. I apelira se na oprez u vožnji, ali u vjetrometini života često se izgubimo i opet se tješimo onim da Bog prvo uzima one najbolje među nama ili kad mu na nebu ponestane anđela. I u ovom slučaju vjerujemo da je to zaista tako, uz niz pitanja koja nemaju odgovora. Često su Hercegovu zemlju nesreće zavijale u crno. Krajolik da nema ljepšeg, ljudi, unatoč svim problemima, nastoje hrabro koračati naprijed, ali tuga je ovdje kao vjeran pratitelj svakog od nas. I za kraj, prenosimo objavu Srednje škole Antuna Branka Šimića u Grudama i Antine razrednice Andrijane Mlinarević-Cvetković.
Pismo iz razreda
"Četvrtak je... i svi smo u žurbi misleći kako moramo stići... A gdje... gdje je naš cilj... gdje žurimo i gdje ćemo stići... Ante nas je zaustavio. Nastaje muk, ovo jutro stali smo svi! Dobra duša nebu putuje - naš Ante. Još jučer dok si ponosno nosio barjak ni slutio nisi da te Gospodin poziva da u njegove rajske dvore nosiš barjak! Ljudskom srcu neshvatljivo sto pitanja, a nigdje odgovora, već samo opet vjera u Boga, da ćemo se jednog dana sresti. Ante Prlić učenik naše škole Opće gimnazije, mlad, poletan i pun vedrine, srce našeg razreda, ljubitelj šale, tješitelj u svim situacijama, veliki ljubitelj golfa 2, dušica naša... Ante, danas je svakom Gruđaninu težina u srcu i sto pitanja gdje žurimo, a znamo samo jedno - rajski dvori se raduju jer im stiže dobra duša. Volimo te i uvijek ćeš biti u našim srcima. U raj poveli te anđeli! Počivao u miru Božjem! Tvoj 4. b, razrednica Andrijana Mlinarević-Cvetković, djelatnici naše škole i učenici.
