Sukob i jaz sjevera i juga redovito dođe u fokus javnosti kad se dogodi neka kriza. Napoznatiji je Građanski rat u Americi kada su snage Sjevera pobijedile do tada bogati Jug pa onda zamjena uloga koja je trajala otprilike do sredine 20. stoljeća. Međutim, i u novije vrijeme, nakon Velike recesije 2008. godine, u Europi je krenula priča o sjeveru i jugu, odnosno tko će se brže oporaviti, pa je snažniji rast Njemačke i Austrije potaknuo priču o bogatom sjeveru i siromašnom jugu i stvorio određeni jaz, a sigurno će i nakon završetka aktualne pandemije i kraja ekonomske krize koja je njome potaknuta ista priča dospjeti na naslovnice.
Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, jug ima veću prosječnu plaću za 104 KM u odnosu na sjever, odnosno 920 KM naspram 816 KM ako gledamo podatke za 2019., ali mnogi ističu da su tu i cijene većine proizvoda više pa se taj financijski jaz i ne osjeti previše, piše Večernji list BiH.
Nepravedni zakoni
A i jedne i druge muče slični problemi. I južnjaci i sjevernjaci u BiH imaju nešto zajedničko, a to je činjenica da ih se nepravednim zakonima osiromašuje i da je cilj svega još više ojačati središnju BiH i Sarajevo. Također, i jedne i druge pandemija je oslabila, a velik broj proizvodnih tvrtki djeluje u ograničenim uvjetima. Koliko je teško, zorno pokazuje primjer sa sjevera zemlje. Sead Delić radnik je jedne privatne tvrtke koja se bavi šivanjem obuće u Gračanici.
Za Radio Slobodna Europa govorio je o tome kako su njegovoj tvrtki mnogi ugovori otkazani zbog pandemije, a njegovi kolege i on ostaju bez doprinosa i zdravstvenog osiguranja. - Radnici nisu odjavljivani, ali su tijekom jednog mjeseca radili šest dana, pa u drugom možda deset, u trećem možda petnaest - ističe Delić koji od početka pandemije, kao ni njegovi kolege, ne prima normalnu plaću. Žalosno je da njemu, kao poslovođi u tvrtki, djeca iz Njemačke moraju pomagati da preživi u ovoj zemlji.
- U ovim teškim uvjetima plaće se kreću od 250 do 350 maraka. To je taj maksimum ovih posljednjih osam mjeseci. Posljednju plaću smo primili pred Novu godinu. To je bilo za 15 radnih dana, minimalno. Ja sam primio, kao neki poslovođa, majstor, 450 maraka - kaže.
Pomoć iz inozemstva
A da nije djece koja u Njemačkoj žive i povremeno rade honorarne poslove, ne zna kako bi preživio jer mu plaća nije dovoljna ni za osnovne namirnice. - Srećom, nemam kredite i pomažu mi djeca. Imam dvoje djece, ali teška je situacija ostalih radnika, pogotovo u ovoj oblasti, u koži i tekstilu. Ljudi se ne mogu liječiti, ovjeriti knjižicu. Svi su u kreditima - kazao je Delić.
Jasno je, i na sjeveru i na jugu treba zaštititi radnike jer je njihovo zadržavanje preduvjet oporavka nakon kraja pandemije.•
