Emisija Labirint: Sestre Čuljak – prvi dio, koju je uredila Jagoda Bastalić, prikazana je na Prvom programu HRT-a. Sestre Šima i Draženka Čuljak, danas sinonimi za hrabrost i nevjerojatnu volju, obilježavaju četrdeset godina od događaja koji ih je pretvorio u heroje. Dana 13. siječnja 1985. srednjoškolke iz malog mjesta Bogodol kraj Mostara spašene su nakon što su sedam dana i noći provele u kanjonu okovanom ledom, uz minimalne zalihe, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke.
Danas taj datum doživljavaju kao drugi rođendan, trenutak kada su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage. Njihova drama počela je 6. siječnja kada su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, od kuda su namjeravale autobusom otputovati majci u Mostar.
- To je bilo normalno u to vrijeme, da se ide pješke ako nema autobusa, kaže Draženka. No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, orijentacija je postajala sve teža. Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešni korak odveo ih je ravno u bijeli pakao. Zakoračile smo u prazninu, prisjeća se Šima, padale smo sve dublje i dublje udarajući u led i pokušavajući se držati, ali svaka nova stijena ponovno nas je gurala prema dnu.
Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu koje lokalno stabovništvo zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahnule rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob. U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima uz molitvu, pjesmu i razgovore. Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga; znale su da bi ih majka tražila do posljednjeg daha i zbog nje nisu gubile nadu.
Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti, prisjeća se Draženka. Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Ćavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se slučajno zatekle na snijegu. Tek kada su shvatili težinu situacije, krenuli su u akciju spašavanja. Ispočetka nisu vjerovali da smo ondje cijeli tjedan, ali kad su nas napokon čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama, kazala je Draženka. Lokalni lovci riskirali su vlastiti život, pomogli su im izaći iz kanjona s pomoću užadi.
Šima i Draženka bile su modre i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile nakon akcije spašavanja bio najljepši na svijetu. No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina sestrama su amputirane obje noge. Unatoč tomu, priča o njihovoj snazi i hrabrost odjeknula je diljem tadašnje Jugoslavije i postala inspiracija mnogima. Danas, 40 godina poslije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život.
