Umjesto učenja riječi, pojmova i zvukova kroz pjesmu ili čitanje priča, roditelji sve češće djeci od godinu ili dvije dopuštaju da većinu vremena provode ispred televizora, mobitela, tableta. Posljedica pretjerane upotrebe tehnologije u ranom uzrastu poremećaji su u razvoju govora, o čemu svjedoče pune ordinacije djece koja su prve riječi progovorila na nekom svom, izmišljenom jeziku.
Pogrešno uči
Često se događa da dijete ne progovori razumljivo i razgovijetno, već kombinirane riječi sklopljene od materinskog i engleskog jezika. To se događa jer dijete nije dovoljno zrelo da napravi razliku između stranog i materinskog jezika, pa uči pogrešno. Ono, praktički, ne zna nijedan jezik i taj problem potrebno je shvatiti izuzetno ozbiljno. Po iskustvima logopeda koji rade u domovima zdravlja u BiH, događa se da im dolaze djeca i s četiri godine koja znaju reći boje na engleskom jeziku ili englesku abecedu, ali ne znaju reći kako se zovu. Ističu i da bi se prva smislena riječ kod djece trebala pojaviti već negdje oko prvog rođendana, a najkasnije do godinu i pol. – Mi već imamo iskustva da nam dolaze djeca s dvije ili dvije i pol godine koja apsolutno nemaju ni tu jednu riječ ili imaju jednu, eventualno dvije riječi – kazala je za Srpskainfo.com logopetkinja Doma zdravlja u Bijeljini Andrijana Kovač. Neki od razloga za to su, ističu stručnjaci, prerano i pretjerano izlaganje tehnologijama, činjenica da su ta djeca najčešće vrlo malo fizički aktivna, često su i nedovoljno stimulirana u obitelji, a imaju i lošiju socijalnu interakciju jednih između drugih.
- Na osnovi podataka koje dobijemo od roditelja, najčešće su djeca koja kasno progovaraju puno vremena provodila gledajući crtane filmove.
Izostaje stimulacija
Ona su zapravo od najranijega razdoblja svog razvoja bila izložena tim sadržajima i obično su to neki crtani filmovi za koje se vjeruje kako su prilagođeni tom uzrastu. Međutim, mislimo kako taj problem svakako ima veze i s tim da djeca provedu i po nekoliko sati gledajući crtane filmove. Naravno, govorimo o djeci kod kojih ne postoji neko neurološko oštećenje ili neki drugi razlog koji usporava razvoj govora. Djeci treba što više motorne aktivnosti i stimulacije te im treba govoriti jer oni uče od nas. U tom smislu svakako je alarmantno to što nam djeca ne govore, najčešće zbog neodgovarajuće stimulacije – ističe Kovač. Govor se ne može sam razviti i naučiti, nužna je stimulacija roditelja.
– Kada razgovaramo s roditeljima, često dobijemo podatak da oni sa svojom djecom uopće ne razgovaraju. A djecu morate učiti, morate im pokazati nešto kako bi dijete moglo to i naučiti. Ono mora naučiti oponašati i mora razumjeti da bi moglo govoriti. Mala djeca prvo nemaju razvijen perceptivni govor, odnosno razumijevanje, i prvo moraju proći fazu razumijevanja, pa tek onda kreću u izražavanje i govor – objasnila je Kovač.•
