Hrvatska je ukupna javnost preplavljena informacijama, komentarima, osvrtima, slikama, predstavljanjima, praćenjima i sličnim javnim eksplikacijama političkih zbivanja, nadmetanja, previranja, napadanja, negiranja, podržavanja, udruživanja, udvoravanja, nametanja, podmetanja i sličnih aktivnosti, kao da je u Hrvatskoj sve ostalo stalo ili uopće ne postoji. Jednostavno kao da ničeg drugog vrijednog u hrvatskom društvu i prostoru nema. Inovacije, uspjesi, radni i istraživački rezultati, novi proizvodi, izvoz, oživljavanje pojedinih prostora, stvaranje novih vrijednosti, zapošljavanje i slično izvan političkog djelovanja usputna su zbivanja u potpunoj sjeni političko-diplomatskih, stranačkih i partijskih predstava, prenosi Narod.hr.
Nisu to slučajnosti ni privremena stanja, već svjesna, planski i namjenski usmjeravana djelovanja putem uslužnog javnog servisa, kako bi se stvorila slika Hrvatske ovisne o političkom vođenju. Kakva znanost, sposobnost, odgovornost, obrazovanost, dokazanost izvan politike i slična idealističko-utopistička zavaravanja kad stranačko/partijska pozicijska moć i privrženost nepogrešivom i nedodirljivom političkom vrhu donosi sve navedeno. Nema izvan takvog obrasca nikakvih stavova, mišljenja, spoznavanja, predlaganja ili uvažavanja jer su sva znanja, mudrosti i osobnosti koje dolaze izvana (izvan stranačko/partijskih postupanja) u osnovi poput neprijateljskog djelovanja, destabiliziranja njihovih upravljačkih pozicija ili, kako bi to tamo na onom sudu iskazali, poput prekomjernog granatiranja, piše dr. sc. Stjepan Šterc za portal Geopolitika.news.
Iznad oblaka
Jedina vrijednost nakon svega ostaje njihovo veliko zadovoljstvo vladanja Hrvatskom. Nebitno s kojim kadrovima po obrazovnom, intelektualnom, ideološkom, spoznajnom i voljnom smislu. Oni ionako nemaju što promišljati ili primišljati, a zluradi bi rekli ni o čemu niti s kim ili čim, sve dok veliki mudraci s vrha hodaju iznad oblaka. Ostala se nezadovoljstva mladih, nezaposlenih, ostavljenih, izgubljenih u svojoj starosti, blokiranih, ovršenih, frankiranih, iseljenih, nemoćnih, bolesnih, nezbrinutih i inih naprosto ne računaju. Zato što remete njihovu stabilnost, sigurnost, pozicijsku izdašnost i uhodanu izmjenu vladanja Hrvatskom.
Svatko nezadovoljan može napustiti Hrvatsku, čak je u jednom razdoblju i savjetovano s vrha, a svi oni koji još ostaju mogu, ako žele, izaći na izbore i samo tehnički sudjelovati u izboru i potvrđivati stranački/partijski izbor njihovih apologeta na listama u kojem drugih kriterija osim uslužnosti gotovo i nema. Novi izborni sustav, glasanje za osobnost, korekcija izbornih jedinica koje su već sad, s obzirom na broj stanovnika u njima, protuustavne (odstupanja su u nekim od izbornih jedinica kao posljedica prirodnog pada, unutarnjih preseljavanja i iseljavanja već prešla zakonskih 5% i dosegla čak i do 15%), stavljanje na liste najboljih, najobrazovanijih i najodlučnijih i slično i dalje ostaju samo utopijske želje svih kojima je razvoj i opstanak Hrvatske i dalje iz nekog idealističkog razloga primarnost u odnosu na opstanak stranke ili/i partije.
Zaboravljena starost
Među osnovne kriterije vrednovanja društvene, državne i prostorne uređenosti ubraja se odnos ukupnog društva i opće države prema svojoj starijoj i staroj populaciji i njezinu zbrinjavanju, dostojanstvenom osiguravanju puta do odlaska i zahvali za sve što su u svom životu činili za druge koji dolaze. Mogu se truditi sve redom različite družbe na javnoj sceni uz silnu pripomoć uslužnog novinarstva, mjesečarskih aktivistica, nesretnih parova, raznoraznih kanta-autora, slučajnih u Hrvatskoj i ostalih vječno protestnih namjera koliko god hoće, ali ne mogu negirati kako su u hrvatskom društvu, kao uostalom i u svakom drugom, najugroženija djeca i starci – djeca koja u Hrvatskoj sve manje dolaze i starci koji su za ozbiljniji aktivizam na posebno praćenoj javnoj sceni nepoznati interes.
Može li itko normalan (novi politički pojam uveden nedavno u političku komunikaciju) ostati ravnodušan na nemoć šestero umirućih i ostavljenih staraca u plamenu doma koji je trebao biti njihov zadnji pogled prije prirodnog dostojanstvenog odlaska i može li itko normalan ne biti tužan, posramljen, prazan i nezadovoljan društvenim sustavom brige za starije, nemoćne i zaslužne što smo svi uopće hodali kroz život. Niotkud aktivizma ili barem pokušaja pokazivanja silne brige kao za dvojicu koja bi željela biti poput drugih ili vječnih borbi (koje usput imaju svoju osnovu) za jednakost različitih. Imaju li naši stari i stariji pravo na jednakost i dostojanstvo u svojoj ostavljenosti, izgubljenosti i nemoći pomaka čak i od požara. Nisu mogli ni imali snage čak ni pozvoniti. Niti su imali kome. Koliko ih takvih ostavljenih i sustavno zaboravljenih ima i jesu li zaslužili naš aktivizam i političku odgovornost? Ili nam je kao društvu koje stremi europskom modernizmu sasvim svejedno što nestaju čak i u plamenu?
Danas Hrvatska ima 25.423 mjesta u domovima za zbrinjavanje starijih, a od toga u državnim i centraliziranim 11.200 mjesta, u privatnim 6623 mjesta, u obiteljskim 6174 mjesta, dok su ostala mjesta pokrivena uslugama zbrinjavanja bez doma. Prosječna je cijena smještaja oko 5500 kuna i uvijek se trebamo upitati koliko njih sa svojim mirovinama to uopće može platiti? Pritom ne mislimo na sve one koji su se kroz život drugačije posložili i osigurali sebi i drugima oko sebe generacijsku starost. Mirno promatranje starenja hrvatske populacije i svih demografskih negativnosti koje nas sustižu sa svakim novim službenim podatkom Državnog zavoda za statistiku i izravno utječu na ukupni gospodarski i ini razvoj, ne može biti pokazatelj društvene uređenosti, ukupne stabilnosti, ali ni političke uspješnosti zvane hrvatski put prema europskim vrijednostima – što god tko pod tim podrazumijeva i ma koliko se trudi u to uvjeriti hrvatsku populaciju, pogotovo mladu.
Istovremeno Hrvatska ima čak 186.285 osoba starijih od 80 godina, a onih starijih od 65 godina u mirovinskoj dobi nevjerojatnih 775.100 osoba! Prevladavajuću starost hrvatske populacije potvrđuje i odnos prema populaciji mlađoj od 18 godina koja ukupno broji 710.956 osoba. Izrazito duboka starost prema demografskoj tipizaciji dobnog sastava stanovništva, među pet najstarijih populacija u svijetu, prirodni pad, iseljavanje, izumiranje i sve ostale demografske negativnosti samo su dio hrvatske stvarnosti na koju nema odgovarajuće političke reakcije u provedenom smislu. Sve je drugo važnije u nesmiljenoj borbi za opstanak na vlasti u stranci i državi pa je briga za starije i stare kojima bi uvijek trebali pokazivati zahvalu samo formalni retorički prikaz naše zaboravljivosti.
“Zatvaranje očiju, mirno promatranje nestanka i pretvaranje zaborava u vrlinu vladanja ne može biti dobrota. I umjesto razrade modela zbrinjavanja po obrascu mirovinskog sustava ili fondovskog usmjeravanja ili pretvaranje državne imovine u zbrinjavanje naših nemoćnih i starijih ili izdvajanja iz prekomjerne dobiti i slično, hrvatska politika mirno nastavlja dalje kao da se ništa ne događa. Zaboraviti svoje starije? Ne to nije europski modernizam” (S. Šterc, 2020., Hrvatska zaboravlja svoju starost, Freeoglasnik).
Mladost ne dolazi
Ponovo svim aktivistima po ne znamo koji put treba ponoviti kako budućnost u svim društvima donose samo djeca i kako su ona najveća vrijednost, a u Hrvatskoj sve manje dolaze. Velika želja trenutno vladajućih mudraca za stišavanjem javnog interesa za demografsku problematiku na njihovu se žalost ne događa, a ne događa se zato što svaki novi podatak potvrđuje nestanak i silnu neučinkovitost njihova programskog postupanja. Ipak, dolazi vrijeme izbora i ponovo će biti prisiljeni govoriti o demografskoj revitalizaciji i uvjeravati nas kako je to najvažnija problematika suvremene Hrvatske i kako će sve snage usmjeriti prema njezinu rješavanju. Sve zbrinute snage prema stranačkom/partijskom kriteriju u formalnim državnim institucijama nadležnima za rješavanje, makar o istoj problematici prije dolaska nikad nisu ništa znali, napisali, ispredavali ili samo otvorili raspravu na stranačkim/partijskim odborima. Zato im i službeni dokumenti izgledaju kao osrednji seminarski studentski radovi rađeni za prolaz. Nema tu pomaka ni ozbiljnijih očekivanja, ali uvijek političkim mudracima ostaju PR službe uvjeravanja podanika. Podcjenjujući time elementarnu pamet hrvatskog puka.
Uglavnom, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece u povijesti, a petu je već godinu zaredom prirodni pad (više rođenih nego umrlih) ukupne hrvatske populacije oko 16.000 osoba. U pet godina vladanja gotovo 80.000 odlazaka samo prirodnim putem, nakon ulaska u Europsku uniju i više od 100.000, i ništa se prema njihovoj političkoj želji ne stišava. Ostaje samo nepromijenjeno njihovo zadovoljstvo vladanja Hrvatskom. Nebitno pod kakvim uvjetima, još manje bitno s kakvim kadrovima i ponajmanje bitno s kakvim nestankom.
Bogatstvo na čekanju
Napuštanje Hrvatske nismo ni spominjali, a bogatstvo u iseljeništvu ni dodirnuli. Osim njihovih doznaka u financijski sustav države, većih od svih njihovih najava stranih investicija. Ništa. Formalizirajući samo institucijski ured za iseljene kao poligon za zbrinjavanje osrednjih i poćudnih i bez ikakve snage usmjeravanja i postavljanja uvjeta djelovanja službene politike prema iseljeničkom bogatstvu i još nedodirnutom idealističkom odnosu prema zemlji svojih predaka. Poput perona u slavonskim željezničkim raskrsnicama koje je davno napustila životna i učenička vreva. Čekajući dolaske.
I proljeće. kako kaže Đuka, sa željom vidjeti opet ovaj put Hrvatsku “da l’ još je ista”. Nakon brojnih mora i luka, prepunih džepova i proživljenih godina.
“Hej, da mi se vratit’ u proljeće…
Hej, da mi se vratit, kad prolista da te vidim da l’ još si ista. “
Čekajući dolazak i povratak u proljeće.
