U organizaciji Saveza udruženja logoraša Unsko-sanske županije „Dr. Irfan Ljubijankić“ u selu Kamenica kod Drvara, na mjestu srpskog koncentracijskog logora iz posljednjeg rata u BiH, održana je 4. studenoga 2017. komemoracija u povodu 25. obljetnice početka zločina u tome logoru.
Na komemoraciji je bilo nazočno više od 200 osoba, preživjelih logoraša i njihove rodbine i prijatelja, prispjelih iz nekoliko općina Bosanske Krajine. Ovaj spomen skup u Kamenici održan je ispred ruševina nekadašnje osnovne škole u kojoj je od 1992. do 1995. bio jedan od najokrutnijih srpskih logora posljednjeg rata u BiH.
Nakon što su pojedina općinska udruženja logoraša položila vijence, nazočnima se obratio imam iz Bos. Petrovca Rašid ef. Hušidić koji je predvodio molitvu po islamskom običaju za sve nevine žrtve tog logora. Potom se svima obratio i župnik iz Drvara don Davor Klečina, kao predstavnik Katoličke Crkve, te izmolio molitvu odrješenja za ubijene logoraše katoličke vjeroispovijesti, ali i za sve druge žrtve.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković izrazio je zadovoljstvo zbog nazočnosti predstavnika Katoličke Crkve, te istaknuo da je to prvi put da je na komemoraciji u Kamenici nazočan netko od predstavnika hrvatskog naroda u ovih 20 godina otkako se održavaju okupljanja. Izrazio je žaljenje što na skupu nije bio nazočan nitko od općinskih vlasti iz Drvara, iz općina Unsko-sanske županije, ali ni s drugih viših razina vlasti u BiH. Također je izraženo žaljenje što ni toliko godina nakon rata, u Kamenici nema nikakvog vidljivog obilježja postojanja logora ni spomenika žrtvama.
O logoru Kamenica i zločinu koji je tamo počinjen govorio je Mujo Begić, istražitelj mnogih masovnih grobnica u Bos. Krajini i voditelj područnog ureda u Bihaću Instituta za nestale osobe u BiH. Prema njegovim riječima logor Kamenica, uz logor Kula kod Sarajeva i logor Batković kod Bijeljine, bio je jedan od najdugotrajnijih logora srpskih vlasti tijekom rata u BiH, koji je kontinuirano postojao od početka kolovoza 1992. do početka rujna 1995. kada je rapušten neposredno prije oslobođenja tih krajeva od strane hrvatskih snaga.
Begić nadalje tvrdi da je logor u Kamenici pomno planiran i formiran kao središnji logor 2. krajiškog korpusa VRS sa sjedištem u Drvaru, s ciljem fizičkog uništenja nesprskog stanovništva i njihovog istrebljenja s ovih prostora. Kroz ovaj logor prošlo je oko 300 zatočenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, pripadnika Armije BiH i HVO-a ali i civila, s područja općina Bihać, Cazin, Bos. Krupa, Bužim, Bos. Petrovac, Ključ, Sanski Most, Livno, Kupres i Bugojno.
U logoru je ubijeno 50-ak osoba, od toga 10-ak hrvatske nacionalnosti, a za 15 osoba se još uvijek traga među kojima su i dvije žene koje su prethodno silovane i mučene. Po okrutnosti i nečovječnom postupanju sa zarobljenicima logor Kamenica spada u vrh počinjenih zvjerstava i ratnih zločina tijekom rata u BiH. Uvjeti u logoru bili su užasni, a zatočenici su svakodnevno bili izloženi fizičkim i psihičkim torturama, mučenju, premlaćivanju, izgladnjivanju, nečovječnom postupanju te prisiljavanju na prinudni rad.
Prema Begićevim riječima za logor Kamenica dugo se nije znalo, a manje je poznata i činjenica da su srpske vojne vlasti, prije otvorenja ovog logora, zatočenike držale u prostorijama Osnovne škole „Slavko Rodić“ u Drvaru gdje je ubijeno nekoliko osoba. Za sustavno planirane i počinjene zločine u logoru Kamenica Sud BiH osudio je samo dvije osobe, jednu na 15, a drugu na 8 godina zatvora.
Nakon skupa u Kamenici, svi su se uputili pred tzv. Gigića jamu ili Golubnjaču, na Pasjaku iznad Drvara, odati počast za 19 žrtava koje su prije nekoliko godina otamo ekshumirane – 17 žrtava logora Kamenica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te dvojica pripadnika VRS srpske i bošnjačke nacionalnosti koje su njihovi nadređeni likvidirali zbog neposluha.
