Mnogi psihoanalitičari stoje na stajalištu da je faza ranog djetinjstva od presudnog značaja za razvoj ličnosti. Tako primjerice, već u ranom djetinjstvu udarili smo glavni pečat i smjernice za budući razvoj mlade ličnosti.
Ivo Andrić je ovo na svoj način konstatirao: “Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva”. Pitanje svih pitanja glasi - koje odgojne mjere valja poduzeti pa da djetinjstvo u “prvoj pedagoškoj areni” učinimo sretnim i zadovoljnim. S pravom računamo na ljubav kao najmoćniju silu u svemiru. Recimo tako, da je ljubav skrivena u majci, da je ona poslana s Neba te da se ne treba ni najmanje sumnjati u njezino poslanje. S pravom možemo reći kako je majka svojevrsni “bedem ljubavi” koja u svojoj duši prkosi svakoj sili i samovolji i za koju nema nesavladivih prepreka. Prema psihoanalitičkom stajalištu, majčinska ljubav je u svom “idealno-tipskom”određenju bezuvjetna, dok je očeva ljubav u suštini uvjetna. Pa ipak, oba ova pristupa ljubavi se prožimaju i nadopunjuju kako bi se odstranile njihove isključivosti i jednostranosti te zaživjela harmonija i sklad. Pitamo se što najviše narušava obiteljski sklad?
Ovom prigodom navodimo samo nekoliko karakterističnih odgojnih stranputica koje predstavljaju sraz i suprotnost u odnosu na opće prihvatljiva odgojna stremljenja.
Jedna od glavnih odgojnih stranputica svakako je iracionalna dominacija. Naime, valja razlikovati racionalnu dominaciju, koja ima svoju nužnost, razlog i svrhu, od iracionalne dominacije koja je svrha samoj sebi. Ipak, treba napomenuti da nije svaki vid dominacije odgojno štetan i suvišan.
U tom smislu valja razumjeti riječi poznatog ukrajinskog pedagoga Makarenka koji kaže: “Strog sam jer te poštujem”. A slavni američki predsjednik Abraham Lincoln je izrekao slijedeće: “U najvažnijim stvarima ne možemo i ne smijemo biti popustljivi”. Bez ljubavi može i nehotice doći do toga da se suvisla i pedagoški opravdana dominacija lako preodjene u dogmatsko ruho i da počinje svoje postupke opravdavati tobožnjim pedagoškim razlozima. Tako primjerice, tjelesno kažnjavanje djeteta opravdava se (racionalizira) svrhom da se ono izvede na pravi put. Ako se ovo po inerciji sustavno nastavi, put do pakla je sve više izvjestan. U ovom kontekstu valja podvući razliku između empatije koja predstavlja uživljavanje u stanje i potrebe druge osobe, od raznih oblika iživljavanja nad dotičnom žrtvom. Kad se radi o empatiji, što je drugi izraz za ljubav, i teški poslovi odigravaju se uz radost i pjesmu dok najlakši poslovi postaju nesnošljivi ako ih prati nepravda, bahatost, ponižavanja, i napose licemjerje. Ako je tomu tako mnogi će zatočenici okušati svoju sreću bježeći negdje drugdje. Slijedeću zapreku u realizaciji odgojnih ciljeva, vidimo u posesivnom i narcisoidnom karakteru određenog broja “reformatora”. Prema jednoj latinskoj izreci, gdje posesivne strasti vladaju, mnoge vrline postaju služavke.
Posesivne strasti, kako kaže Erich Fromm, “idu za tim da se stekne potpuna vlast nad drugom osobom, da se od nje načini bespomoćni predmet naše volje, da se postane njezin apsolutni gospodar, njezin bog, da se s njom postupa kako se hoće”. (Iz knjige – “Bijeg od slobode”)
I umjesto da ličnost svoje potencijale i razvojne zadatke ostvaruje, nju zapravo opredmećuju. Taj je proces i postupak u sociološkoj znanosti poznat pod nazivom reifikacija ili opredmećivanje. Prevedeno na običan jezik - stvari poprimaju osobine živih bića, a živa se biće pretvaraju u stvari. Žalostan je komentar što se ljudi koriste kao da su stvari, a da se stvari fetišiziraju, to jest postaju predmetom slijepog obožavanja. Valja napomenuti da potreba za iracionalnom dominacijom, vuče korijen iz čovjekove usamljenosti i osjećaja nesigurnosti, a što se kompenzira osloncem na izvanjske snage i podložnošću kojekakvim štetnim utjecajima.
(Ako sam izgubio povjerenje i oslonac u drugim ljudima, ali u apstraktnom smislu riječi, to ću nadomjestiti, među ostalim, gomilanjem stvari i novca.)
