- Mislim kako se političari iz susjednih zemalja ne trebaju miješati u unutarnje stvari BiH. Kako ćemo mi birati hrvatskog člana Predsjedništva - na nama je obveza. Mislim da je u redu da Hrvati biraju svog legitimnog predstavnika - rekao je čelnik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić koji je na taj način ponovio svoja od ranije poznata stajališta. Do prije nekoliko dana bio je usamljen u tim stajalištima, piše Večernji list BiH.
Snažno protivljenje
No, mnogo snažnije odjeknula je nedavna izjava čelnika Naroda i pravde Elmedina Konakovića, stranke koja je u koaliciji sa SDP-om i Našom strankom u Sarajevskoj županiji i Gradu Sarajevu, da je takva praksa neprihvatljiva. - Nije u redu, dakle, mislim kako nije u redu. Mislim da to zaista jest pitanje oko kojeg se treba sjesti i dogovoriti. Sve drugo što Čović priča je potpuna segregacija, diskriminacija, zloupotreba. U tom procesu ne bih isključio pravo da to bude osnovna tema u razgovoru o Izbornom zakonu. Ja sam to rekao više puta - kazao je Konaković. Nakon toga našao se na meti “državničke politike”, kako je ocijenio svoju kritiku, Senad Šepić, nekadašnji visoki dužnosnik SDA, pa mu je upućena poruka da zapravo ne razumije što je to.
Čak se i sam Konaković pokušao djelomično korigirati svjestan kako su mu naratori većinskog nacionalizma stavili političku metu na čelo jer se zapravo kosi s njihovom politikom varanja i maltretiranja Hrvata. No, nisu ove dvije izjave, odnosno zauzimanje usamljene unutar ovih političkih stranaka. Naime, kako je Zulfikar Handukić, koji se prethodno izjašnjavao kao Bošnjak, preko noći postao Hrvat kako bi zasjeo na čelo Gradskog vijeća Bihaća rekao je vijećnik Naroda i pravde u Gradskom vijeću Bihaća i ugledni gospodarstvenik Halil Bajramović, ocijenivši takvu praksu nedopustivom. Posebno je važno da izjave Konakovića i Radončića dolaze u vrijeme kada se vode razgovori o izbornoj reformi te se zapravo određuje i smjer odnosa Hrvata i Bošnjaka. Za razliku od Šepićeve “državničke” politike, kakav stav dijele i iz drugih probošnjačkih stranaka, poput SDP-a, DF-a..., prava državnička odgovornost zapravo je tražiti rješenja koja bi dovela do stabiliziranja odnosa Hrvata i Bošnjaka, dvaju naroda koja su presudila što je BiH danas neovisna država, ali i što je usmjerena prema članstvu u NATO savez i EU. Nasuprot tome je destabiliziranje, ne samo odnosa dvaju naroda nego i države BiH za čiju izgradnju nije pretjerano zainteresirana srpska strana. Jedini koji iz svega profitiraju su oni koji zapravo još uvijek smatraju kako je potrebno stvoriti malu ekskluzivnu bošnjačku državu unutar granica Federacije Bosne i Hercegovine.
Povratak SAD-a
Takvo narušavanje ravnoteže protivno je temeljnoj logici uspostavljenoj u Daytonskom mirovnom sporazumu. A, u suštini, nestabilna BiH predstavljala bi ponovno regionalni, ali i problem koji bi morala rješavati prva sila svijeta Sjedinjene Američke Države koje zapravo nikada neće odustati od Daytonskog mirovnog sporazuma osim ako se lokalni politički predstavnici triju naroda u BiH dogovore i kreiraju neko drukčije rješenje kojim bi svi jednako bili (ne)zadovoljni.
