Svaka čast svim povrtlarskim kulturama, ali raštici u mediteranskom dijelu Hercegovine pripada posebno mjesto. Za to podneblje ona je čak i više od onoga što su mu značili glavati kupus, krava buša, pa čak i ovca pramenka, piše Večernji list BiH.
Šaka zemlje
Sve to pada na um dok u okrajku kamenita vinograda na padinama biokovskoga masiva u selu Jabuka, u općini Grude, spazišmo nekoliko raštika zasađenih na tradicionalan način uz lozu, ali da joj svojim korijenom ne smetaju. Ona je tamo gdje je samo šaka zemlje. Mogla bi se čitava storija napisati o tome kako je na tom kamenu preživjela prošlo suho ljeto, a onda s prvim jesenskim kišama razbujala, nudeći vlasniku svoje sočne listove. I sada pred kraj svojega jednogodišnjeg ciklusa ima ona što ponuditi, tanke izbojke, tzv. brasunice, od kojih su nekadašnje “stopanjice”, miješajući ih s ljutikom, na ulju umjele jelo za gozbe praviti.
Značenje raštike vidjesmo i u neumskom zaleđu, u selu Babin Do, gdje je od stoke i divljači zaštićena željeznom ogradom. Svoj poseban status raštika potvrđuje i na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima, gdje je u pravilu nekoliko puta skuplja od brata kupusa. Tako je i na početku ovoga proljeća, listovi plasteničke raštike šest puta su skuplji - 3 KM, prema 0,5 KM kupus. Međutim, nije uvijek raštika uživala takav status, dugo je bila, kao težačka, odnosno hrana seljaka, potisnuta ne u drugi, nego u treći, pa i ini plan. U arhajskoj Grčkoj smatrali su da je raštika izravni potomak samog boga Zeusa! Mit govori kako se vrhovnik Zeus našao u neprilici, u kratkom vremenu morao je protumačiti dva za ljudski rod važna, ali tajna i proturječna proročanstva. Što bi stariji Hercegovci kazali, “dumao” je danima, dok se od silnog misaonoga napora nije počeo znojiti. Njegov znoj padao je čak s Olimpa na zemlju. Od većih kapi Zeusova znoja nicala je raštika, a od manjih kelj i glavati kupus. Mozgajući tako danima, Zeus je nesvjesno brao tek iznikle biljke i jeo. Mit dalje govori da mu je mlada raštika razbistrila um te je uspješno protumačio proročanstva. Od tada je raštika kod starih Grka dobila posebno mjesto.
Oda raštici
Ode raštici pisali su i Rimljani, međutim, ipak joj nitko nije bio sklon kao Dioklecijan. Obožavajući jela od raštike, počeo ju je uzgajati, čime je u opasnost doveo sam Rim. Mit kaže kako je na pozive Rimljana da se vrati na prijestolje odgovorio kako mu je miliji njegov kupus - raštika nego cijelo Rimsko Carstvo! S takvim renomeom raštika dočeka današnje Hercegovce kojima je stoljećima bila glavna hrana. Dovoljna je šaka zemlje da izdrži žarka ljeta pa da u jesen razbuja u svojoj raskoši, a kupuse, uz izdašnije tlo, treba i zalijevati. Vješti kuhari i kuharice od nje znaju prava čuda napraviti, dovoljno je spomenuti japrak koji, mnogi kažu, “tuče” i izvan Hercegovine čuveniju sarmu, a o raštici sa suhim “bravljim” i svinjskih rebrima te o ostalim jelima s mesom da se i ne govori. I na kraju, na sva usta hvalili smo njezinu otpornost na žege i suše, ali još jednu prednost treba istaknuti, otporna je i na hladnoću, prkosi buri, a tek jače zime s temperaturama oko -10 stupnjeva mogu je, kako to narod kaže, “obariti”. Međutim, čak i tada zna se probuditi, dovoljno je malo zatopljenje pa da iznova krene naša raštika - suza Zeusova!•
