Narodi Bosne i Hercegovine hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata - zaključak je ovo rezolucije ZAVNOBiH-a donesene 25. studenoga 1943. godine, na datum koji se uzima kao Dan državnosti BiH, piše Večernji list BiH.
Rečenica je to koja je posebno aktualna u današnje vrijeme, kada brojni akteri olako prelaze preko ove odrednice koja će postati i temelj daytonskog ustavnog uređenja zemlje, odnosno natkrovljujćeg načela Ustava - konstitutivnosti naroda.
Kršenje načela
Izazovi koji su se pojavili nekoliko godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, kada je u praksi započelo kršenje osnovnih postulata ustavnog uređenja zemlje, a koji se manifestiraju i kroz kršenje izborne volje jednog od triju naroda - hrvatskog, upravo traže promišljanje i analitički osvrt na sadržaj praznika koji se, kao što je poznato, ne slavi diljem BiH, već u samo jednom dijelu, odnosno Federaciji BiH, i to de jure, dok se u praksi službeno obilježava uglavnom u područjima ovog entiteta gdje su Bošnjaci u većini. Upravo se tu manifestira i ključni paradoks cijele situacije oko Dana državnosti jer su većinske bošnjačke političke stranke te koje su u više izbornih ciklusa isplanirale i realizirale, koristeći slabosti izbornog sustava, kršenje temeljenog načela ZAVNOBiH-a, onoga koje govori o ravnopravnosti triju naroda. Nametanjem izborne volje jednom od naroda koji je na papiru ravnopravan, a u stvarnosti malobrojniji, bošnjačke su političke elite u više navrata zauzele mjesto u Predsjedništvu BiH koje pripada predstavniku kojega su trebali izabrati Hrvati, a sličan scenarij već više izbornih procesa primjenjuju i kroz izbor izaslanika u federalni Dom naroda. U Republici Srpskoj, entitetu s dominantnom srpskom većinom, malobrojniji narodi imaju slične probleme prilikom izbora u Vijeće naroda. No, bez obzira na činjenicu da se danas ustavni temelj zemlje nalazi pod izazovom, hrvatski politički predstavnici ustrajni su u namjeri nužnosti poštivanja konstitutivnosti naroda u institucijama koje su, u skladu s Ustavom, određene za predstavljanje naroda, a to su Predsjedništvo i domovi naroda, te su već u nizu navrata pokušavali kroz predložene izmjene izbornog zakonodavstva doći do rješenja koje će podržati i predstavnici drugih dvaju naroda, a kojim bi se omogućilo poštivanje prava naroda na izbor legitimnih predstavnika u navedene institucije. Njihove napore prepoznao je i Ustavni sud BiH, koji je 2016. godine donio presudu u slučaju "Ljubić", a u kojoj je podsjetio kako iz Ustava BiH slijedi da je Ustav kao narod označio konstitutivne narode koji s ostalima i građanima Bosne i Hercegovine čine zajednicu državljana koja ravnopravno ostvaruje vlast putem svojih predstavnika, a pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje se legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti zasnovano na demokratskom izboru te zajednice državljana koju predstavlja i čije interese zastupa.
- Međutim, iz navedene alineje preambule Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da je ustavotvorac imenovao, odnosno označio konstitutivne narode (Bošnjake, Srbe i Hrvate) kao posebne kolektivitete i priznao im jednaka prava, tj. da je "podvukao" poseban, ravnopravan i jednak status Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda - ističe Ustavni sud. Ova odrednica u potpunosti se slaže sa zaključcima ZAVNOBiH-a, istog onoga tijela čija se načela danas krše tijekom svakog izbornog procesa.
Prepoznavanje pitanja
Od 2000. godine načelo konstitutivnosti se grubo narušavalo, i to uglavnom na štetu Hrvata kojima su sustavno oduzimana politička prava, a poglavito prava da biraju svoje legitimne predstavnike. Međutim, posljednjih nekoliko godina svjedočimo snažnoj aktualizaciji ovoga pitanja te brojnim aktivnostima koje za cilj imaju rješavanje problema koji su se dugi niz godina gurali pod tepih. Medijacija Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije dovela je, uz ostalo, i do potpisivanja sporazuma u Mostaru koji je predvidio izmjene Izbornog zakona kako bi se osigurao legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama.
Istodobno, snažno lobiranje Republike Hrvatske dovelo je do podizanja pitanja konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda na najvišu razinu u Europskoj uniji, a jedan od ključnih rezultata je Strateški kompas za sigurnost i obranu - dokument broj jedan europske vanjske politike, a u kojemu se podržava suverenitet, jedinstvo i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine na temelju načela jednakosti i nediskriminacije svih građana i konstitutivnih naroda sadržanih u Ustavu Bosne i Hercegovine, kao i proces reformi na njezinu putu prema Europi. Nedvosmislen naglasak na Ustavu BiH i konstitutivnosti naroda upućuju na zaključak kako Europska unija uvažava BiH, državu koja će uskoro započeti pregovore, kao zemlju koja u svojoj osnovi ima skup različitosti koju unosi svaki od triju naroda te koja s takvim ustavnim postulatima može postati buduća članica Unije.
