Iščitavamo novu knjigu priča sveučilišnog profesora i književnika Nikole Kujundžića ''Priče iz dubine''. Nikola je rođen u Ivanbegovini (Imotski) 1948. Gimnaziju je završio u Imotskom, a studirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.
Njegova profesionalna karijera neprikosnovena je. Svojedobno je bio najmlađi doktor znanosti u bivšoj državi. Redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i predsjednik njezina Kolegija farmaceutskih znanosti. Običan čovjek, dobar, skroman, blago ironičan, a krilima duha visoko se vinuo u nepregledne predjele znanosti, a, evo, i u književnosti. Drage mu ljekovite trave njegova zavičaja. Jednu posudio iz likaruše jednoga fratra, zavolio je, proučio, uzgojio, a budući da je posebno volio analitičku kemiju, kvalitativnu i kvantitativnu, te stehiometriju, u dušu joj je proniknuo. Ona mu najljepšim darom uzvratila. Lijekom protiv raka. S radošću joj spominjemo ime: podlanica, mrkvasta podlanica (lat. Caucalis platycarpos). Sve dalje ostavljam Nikoli, neka progovori o ovoj rijetkoj plemenitoj biljci ljekarici koju su davno fratri blagoslovili. Mi smo se sada dali na čitanje knjige "Priče iz dubine". Knjigu je izdala Matica hrvatska iz Splita. Knjigu ocjenjuje četvero vrsnih autora koji su veliki prijatelji knjige i književnosti. O knjizi su napisali predgovore i pogovore. Evo njihovih imena: Petar Gudelj, Dijana Vlatković, Mladen Vuković i Mate Maras. Ima što pročitati. Pravo bogatstvo misli, opažanja i asocijacija u zbijenim tekstovima. Ovi slikoviti prikazi otkrivaju širom vrata u razgranato autorovo štivo podijeljeno u sedam poglavlja koja obrađuju 20 priča. Radnje su vezane uz njegovo rodno mjesto od davnih vremena, a onda se priča u koncentričnim krugovima širi na domovinsko okružje i cijeli svijet. Autor je usidren u svoj zavičaj i tradiciju koju poštuje i voli, a onda kroz daljnji tijek događanja alatima suvremenog književnog stvaralaštva dalje razvija radnju. Ne prihvaća nekritično nova dostignuća i smjeranja kako u umjetnosti tako i u znanosti. Kritičan je, promišljen i odgovoran prema svemu novome. U svemu zna naći mjeru i pronaći pravi put do cilja. Tako ističe kako su prije Domovinskog rata podobni djelatnici na fakultetima lako dobivali profesorska mjesta, a nepodobni ostajali asistenti. Sjećam se 1971. kada sam počeo studirati na fakultetu gdje je Nikola radio. Vrijeme je to hrvatskog proljeća. Na tadašnjem Trgu Republike okupljaju se studenti i prosvjeduju.
Svojim očima gledam kako milicija prema njima surovo postupa. Palice se ovijaju oko rebara, a studenti koji padaju na tlo dobivaju udarce čizmama. Na fakultetu je pokrenuta peticija protiv jednoga asistenta da se ukloni s radnog mjesta jer je spominjao Boga tumačeći zakone termodinamike. Tadašnje vrijeme nosilo je svoje izazove, a današnje svoje. Prijašnje vrijeme bilo je obilježeno Šuvarovom reformom školstva, a današnje bolonjskim procesom i mnogim izazovima moralne i svjetonazorske prirode. Nikola Kujundžić napisao je šest knjiga iz područja književnosti. U spomenutoj knjizi posebno me je dirnula priča "Ježići". "Ježiće" je kao slikovnicu s ilustracijama Ane Jakić Divković objavila izdavačka kuća Alfa iz Zagreba.
Samo ova zgoda, kao živ primjer, mogla bi poslužiti da napišem jednu knjigu. Zato ću sve ovo sada skratiti. Gimnaziju sam završio u Metkoviću. Prvih nekoliko mjeseci u Zagrebu teško sam se uklapao u studentski način života. Jedan svećenik upoznaje me s prof. dr. sc. Marijanom Pribanićem koji predaje na mom fakultetu. Puno mi je tada taj čovjek pomogao i danas sam mu zahvalan. Imao je brata isusovca. Bio je to pater Vladimir Pribanić koji je vodio proces za proglašenje slugom Božjim Petra Barbarića. Marijan me upoznaje sa svojim kolegom i prijateljem Nikolom Kujundžićem, o kojem sada s ponosom pišem. Slikovnicu "Ježići" nisam pročitao, ali jesam priču "Ježići" u knjizi "Duboke priče".
Usuđujem se napisati da je to najljepša priča u knjizi. Ona je hvalospjev ljubavi o jednoj uzornoj katoličkoj obitelji. Međusobna je to ljubav roditelja i djece. Mislim da danas na tu ljubav mogu biti ponosni živi članovi Marijanove obitelji, sin i kći. Sin mu je istaknuti znanstvenik i sveučilišni profesor. Prava ljubav postaje dijelom vječne ljubavi. Čega danas na svijetu najviše nedostaje? Ljubavi. Nikola može biti ponosan što je jezikom knjige ovjekovječio ljubav. Moj mali obol svemu su dvije pjesme. Jedna je posvećena Nikoli, a druga obitelji Marijana Pribanića.
