Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini su među najznačajnijim svjedocima ne samo povijesti franjevačkog reda u ovim krajevima koja seže još u 13. stoljeće (1291.), već i povijesti Bosne i Hercegovine.
- Franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina institucija u našoj zemlji koja ima kontinuitet oko 700 godina, jedina koja je preživjela nestanak srednjovjekovne bosanske države i traje evo i sada. Naši samostani su živi svjedoci naše burne povijesti, ne toliko kao građevine, jer od njih iz tog ranog perioda nije ostalo puno usljed konstantnog razaranja i paljenja, ali postoji kontinuitet trajanja, sjećanja, žive tradicije koja nije nikada prekinuta - kaže u razgovoru za Fenu profesor na Franjevačkoj teologiji fra Marinko Pejić.
Provincija Bosna Srebrena, kako pojašnjava fra Marinko, danas ima 19 aktivnih samostana, 16 od njih su u Bosni i tri izvan nje - u Beogradu, Zagrebu i Đakovici (Kosovo).
Riječ je o samostanima Sv. Križa, Sv. Ante, Sv. Pavla (Sarajevo), Sv. Bonaventure (Visoko), samostan Bezgrešnog začeća Božije Djevice Marije (BDM) (Dubrave), Samostan Sv. Duha (Fojnica), samostan sv. Petra i Pavla (Gorica/Livno), samostan sv. Luke i župa Uznesenja BDM (Jajce), samostan i župa sv. Ivana Krstitelja (Kraljeva Sutjeska), samostan sv. Katarine (Kreševo), samostan i župa Uznesenja BDM (Tolisa), samostan i župa Sv. Petra apostola (Tuzla), samostan sv. Ante Padovanskog i župa sv. Petra i Pavla (Đakovica, Kosovo), samostan sv. Ilije i župa Marije Anđeoske Sesvetska Sopnica (Zagreb) te samostan i župa sv. Ante Padovanskog (Beograd).
Provinciji Bosni Srebrenoj su povjereni i samostani Gospe snježne u Cavtatu i Samostan Svetog Vlaha u Pridvorju.
Fra Marinko Pejić pojašnjava da su povjereni samostani - samostani druge provincije u ovom slučaju Zadarske, koja već duže vrijeme nema dovoljno fratara da bi mogla pokriti sve svoje samostane.
- Po franjevačkim propisima da bi zajednica bila provincija mora imati određeni broj fratara i ne mogu biti manje od tri fratra u samostanu. Da ne bi Zadarska provincija bila prisiljena zatvarati te kuće, da ih ne bi u potpunosti zatvorila ili prenamijenila, procedura je da se ponudi drugim provincijama koje imaju više ljudi da preuzmu neke od tih samostana - kazao je on.
Ti samostani su tako povjereni Bosni Srebrenoj, a njihov status nije riješen te se ne zna hoće li biti vraćeni ili će ostati u Bosni Srebrenoj koja se sad brine o njima.
Među najstarijim samostanima spominju se oni u Milima (Arnautovići kod Visokog), Kraljevoj Sutjesci, Lašvi i Olovu.
U 15. stoljeću na području današnje Bosne postojalo je 30 samostana. Ne zna se uvijek datum njihovog nastanka, ali neki se poimenice spominju u turskim dokumentima i testamentima Dubrovčana, kao što su na primjer samostani u Podvisokim (1.423.), Zvorniku (1.442.), Fojnici (1.449.), Kreševu, Vranduku, Bobovcu i Srebrenici.
Jedan od starijih samostana, koji više ne postoji, bio je u Srebrenici po kojoj je i sama provincija dobila naziv te, kako objašnjava fra Marinko, fratri provinciju zovu Bosna Srebrenička i Bosna Srebrena.
Osim što su centri duhovnog života katolika, franjevački samostani u Bosni čuvaju bogatu povijesnu i umjetničku baštinu. U tome se posebno ističu stariji samostani.
- Samostan u Kraljevoj Sutjesci posjeduje bogatu biblioteku i muzej u kojima se čuvaju brojni arhivski dokumenti. Samostanska biblioteka po fondu starih knjiga ide u red najvažnijih u Bosni i Hercegovini, među njima su i 31 inkunabula (knjige tiskane prije 1500. godine), što je više od polovice svih inkunabula u Bosni i Hercegovini. Samostanski arhiv je bogat građom za proučavanje kulturne i crkvene povijesti, s mnoštvom dokumenata od 16. do 19. st. - podvukao je fra Marijan.
Samostan u Fojnici, dodao je, u suvremeno uređenom muzeju čuva iznimno važan dokument - Ahdnamu sultana Mehmeda el Fatiha, koju je on uručio 1463. tadašnjem bosanskom kustodu fra Anđelu Zvizdoviću, kao i plašt. U samostanu se čuva Fojnički grbovnik iz 1340., 156 dokumenata pisanih bosančicom od 16. do 18. stoljeća, kao i vrijedna zbirka liturgijskih predmeta od srebra i zlata nastalih u fojničkim zlatarskim radionicama.
U samostanu u Livnu se čuva slikarska ostavština Gabrijela Jurkića, a u samostanskom muzeju je vrijedna arheološka postavka. Samostan u Rami odlikuje etnograski muzej posvećen tom kraju.
- Mnogi samostani posjeduju velike kolekcije slika i skulptura suvremene umjetnosti, kao što je galerija suvremene umjetnosti u samostanu Dubrave - kazao je fra Marinko, dodavši da ne postoji samostan koji nema vrijedne eksponate smještene u samostanskim galerijama i muzejima.
On podsjeća da su samostani Bosne Srebrene rušeni i devastirani tijekom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, kao što je crkva iz 16. stoljeća u Podmilačju kod Jajca ili samostan Plehan, crkva na Petrićevcu (Banja Luka). Neki od njih još nisu obnovljeni (samostan Plehan).
Također, pojedini samostani zbog loših temelja tonu ili pucaju, kao što je samostanska crkva u Kraljevoj Sutjesci ili crkva u Olovu.
- Sva ova zdanja nezamjenjivi su svjedoci povijesti Bosne i Hercegovine i naša je odgovornost sačuvati ih i za buduće generacije - mišljenja je fra Marinko Pejić.
Samostani, kako on pojašnjava, izvorno imali svoja pravila gradnje. Tako su se pravili blizu mjesta ali rijetko u samom mjestu, a poželjno je bilo da se do njih može doći pješke. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini nije se uvijek mogao slijediti taj princip pa su se pravili tamo gdje je za njima bila najveća potreba.
Tako je, primjerice, samostan u Fojnici nekad bio bliže puta na ulazu u čaršiju. Kako je u osmanlijsko vrijeme bio običaj da se u samostanima može i boraviti i gostiti se, u njih su nerijetko znali dolaziti besposleni ljudi. Pravilo je tako bilo da se može tri dana besplatno boraviti u samostanima, što je vremenom postajalo veliki teret te fratri nisu mogli izdržati masu besposlenih koji su znali praviti i probleme. Tako da se vremenom fojnički samostan preselio na manje prometno mjesto.
Samostani osim čuvara tradicije su i čuvari ljudi, onih nemoćnih. Kako pojašnjava fra Marinko Pejić, u manjim mjestima poput Kraljeve Sutjeske, gdje je ostao mali broj stanovnika i to većinom starijih i nemoćnih, jedini koji im pružaju pomoć i podršku su fratri u samostanima.
U izgradnji starih bosanskih crkava i samostana sudjelovali su uglavnom primorski graditelji i majstori, osobito iz Dubrovnika. Arheološki nalazi pokazuju da su građeni u gotičkom stilu, s relativno širokom i dugom lađom i velikim korom. Crkve su imale, dakle, karakteristični propovjednički oblik, uobičajen za franjevačko graditeljstvo u Europi.
- Iz tog perioda očuvan je još jedino crkveni zvonik, poznat pod imenom toranj sv. Luke u Jajcu. On je sazidan kasnije uz gotičku samostansku crkvu sv. Marije, koju se osmanlije poslije konačnog zauzeća Jajca pretvorili u džamiju - navodi on.
Crkve i samostani građeni su uglavnom od kamena. Iznutra su crkve bile oslikane freskama te ukrašene raznim umjetničkim predmetima, slikama i tepisima, srebrenim i zlatnim posuđem te bogatom liturgijskom odjećom. Vihor stoljetnih ratova i paleža uništio je uglavnom sve te građevine.
Kada se, potkraj devetnaestog stoljeća počinju graditi novi samostani i crkve u Bosni i Hercegovini, slijede se uglavnom tadašnji stilovi, često je to neogotika ili neorenesansa.
- Za vrijeme austrougarskog perioda u Bosni djeluju mnogi tada poznati arhitekti, kao Josip Vancaš, Karl Pardžik i mnogi drugi. Od suvremenih arhitekata dosta je radio Zlatko Ugljen (crkva i samostan u Tuzli i crkva i samostan u izgradnji na Plehanu). Danas, kao i nekada, franjevci Bosne Srebrene trudili su se angažirati najbolje arhitekte i umjetnike za rad na svojim crkvama i samostanima, jer su vjerovali da sakralni objekti osim njihove vjerske uloge trebaju biti i lijepi te svojom ljepotom odražavati zraku Božije ljepote - zaključio je u razgovoru za Fenu fra Marinko Pejić.
