U gradu na Miljacki, prijestolnici Bosne i Hercegovine ispisani su brojni tekstovi koje se obično svode ili na idealizirane dojmove stranih posjetitelja koji nakon pet dana provedenih u njemu pišu hvalospjeve ljepotama, povijesti, gastronomiji i kulturi i na dojmove lokalnih novinara i zapisničara koji pokazuju jednu drugu sliku glavnog grada, zapuštenog, prljavog, premreženog utjecajima i što je najvažnije, sa puno više potencijala nego što pokazuje.
MAZANJE OČIJU
Ljestvice najboljih, najljepših i najzanimljivijih gradova koje morate posjetiti postale su klišejizirano opće mjesto u čitanim stranim publikacijama. Zadnju sam, koja je Sarajevo stavila na drugo mjesto najljepših gradova na svijetu čitao na američkom portalu Huffington post. Novinar je na svojoj ljestvici Sarajevo proglasio ljepšim od primjerice Firence, Praga i New Yorka. Prije toga, britanski Guardian ga je uvrstio među top 10 najboljih zimskih destinacija.
Te je ljestvice relativno lako objasniti- najčešće ih službe za odnose s javnošću turističkih zajednica skupo plaćaju kako bi se promovirala pozitivna slika grada i povećao broj turista, a novinari sve manje vični kritičkom razmišljanju prihvaćaju ih kao dokazive i dokazane činjenice.
Zvučati će grubo, ali Sarajevo za bilo koga, tko je posjetio oronuli socijalistički RTV dom, unakaženu Ilidžu, smeđi ofucani Energopetrolov neboder ili zapušteni autobusni i željeznički kolodvor definitivno nije u top 10 najljepših gradova na svijetu.
ZAOSTAJANJE
Nažalost, Sarajevo danas u mnogočemu zaostaje u odnosu na ostale glavne gradove u regiji. Po mnogim stvarima ne može u istu rečenicu sa primjerice Zagrebom i Beogradom, ali ono što sarajlije treba zabrinjavati još više je što i gradovi koji nisu glavna središta susjednih država, poput Splita i Novog Sada odmiču daleko ispred po ukupnom razvoju i kvaliteti života, dok Sarajevo unatoč povećanom koeficijentu podjele neizravnih poreznih prihoda prema kojem dobiva značajna sredstav u odnosu na druge gradove nikako ne može ili ne zna postati moderno uređena građanska metropola.
Stvari koje koče pravilan urbani razvoj grada u prvom redu su političke naravi, ali kao kočnica se također manifestiraju mentalitet i korupcija prisutna na svim nivoima.
Tako primjerice javni prijevoz obavlja kompanija GRAS, koja osim što je tragičan gubitaš i dužnik državi zapošljava nerealno velik broj ljudi po uredima. Inače, zbog tog tipa zaposlenika skovan je termin „uhljeb“ a na takve ćete naići površnim pregledom zaposlenih u svim javnim gradskim kompanijama što predstavlja značajan problem jer se plaće beskorisnih budžetskih parazita mogu trošiti puno racionalnije, ponajprije na razvoj i modernizaciju.
Većini stranaca prvi kontakt sa gradom najvjerojatnije je zračna luka ili autobusni kolodvor a potom taksist ili spomenuti javni prijevoz. Sarajevska zračna luka najskuplja je, najlošije pozicionirana i organizirana u BiH. Mađarska vlada i ambasada uložili su ogromne napore da u travnju ove godine uvedu liniju mađarskog jeftinog avioprijevoznika Whizzaira Sarajevo- Budimpešta, a novinarima su se kasnije žalili kako je nevjerojatan broj opstrukcija na koje su naišli prilikom uvođenja linije. Nešto ranije tuzlanska zračna luka uvela je 17 linija istog prijevoznika bez većih problema.
Sarajevo je grad taksista. U samom gradu postoji desetak kompanija od kojih je najveća Sarajevo taxi, koja je do prije nekoliko godina bila praktički monopolist. Danas je situacija nešto slobodnija i iz svih kompanija se hvale dobrim rezultatima. Cijene taxi prijevoza padaju zbog tzv divljih ili polulegalnih prijevoznika koji putnike voze u automobilima koji nemaju skraćenicu „TA“ na registarskim tablicama što je zakonski propis.
Iz kompanije koja je revolucionarizirala dijeljenje prijevoza, američkog Ubera nedavno su priopćili kako im je plan širiti se u sve „napredne metropole koje trebaju sigurnu, pouzdanu i učinkovitu opciju kretanja gradom,“ međutim Sarajevo još nije dio tih planova.
EKOLOŠKA BOMBA
Vrlo bitna stavka za kvalitetu života je i čistoća zraka, a njome se u zimskim mjesecima Sarajevo baš i ne može pohvaliti. Još je svježa u sjećanju sarajevskih vjernika- katolika ostala situacija u kojoj su gradske vlasti na Božić 2016. uvele par- nepar vožnju kojom ništa nisu riješile ali su dobile velik broj negativnih komentara nezadovoljnih građana.
Dok se onečišćenje zraka nekako i može preživjeti, redukcije vode u 21. stoljeću teško su pojmljive stanovnicima zemalja kojima se bosanci običavaju rugati. U dobrom dijelu gradskih kvartova vode iz vodovoda nestaje u ponoć, a vraća se oko 5, 6 ujutro. I tako svaku večer. Vlasti se brane da nije do njih, da su cijevi dotrajale ali prava je istina da kao i u GRAS-u, gradski vodovod ima viška zaposlenih, a manjak sposobnih i radno aktivnih. Političari periodično obećavaju riješiti taj problem, ali obično završi na lijepim riječima nakon što ih se izabere. Prremijer sarajevske županije, Dino Konaković obećao je rješavanje pitanja redukcije do ljeta 2018. Ostaje vidjeti hoće li održati riječ za razliku od svih svojih prethodnika.
Ni to ne bi bio prevelik problem da među svekolikim građanstvom postoji barem neka osnovna ekološka svijest, jer dok drugi gradovi koji streme postati razvijena urbana središta uvode napredne zelene energije, na sve načine podižu ekološku svijest građana i potiču odvajanje otpada, u Sarajevu ni na tramvajskim stajalištima nema kanti za smeće. Kontejneri za razvrstavanje različitih vrsta otpada postoje forme radi.. Ljudi smeće ubacuju redom, bez imalo obzira prema budućim generacijama. Eko-friendly odlagališta smeća za Sarajevo su još u dalekoj budućnosti, iako su već godinama EU realnost.
Nabrojan je samo dio mana i neodostataka koje umanjuju kvalitetu života građana i koče put razvoja kojim bi Sarajevo trebalo krenuti. U političkom kontekstu, jako je neozbiljno od grada koji se očito ne može pobrinuti niti sam za sebe da kroz svoje političke elite zahtijeva i pokušava izmanipulirati poziciju kroz koju bi centralistički vladao cijelom državom. Sve dok građanima drugih gradova ne pokaže i dokaže da je lokomotiva razvoja u svim segmentima, od ekologije, uređenosti, jednakosti, ljudskih prava i ekonomije bazirane na poštenoj podjeli sredstava, Sarajevo će, ako se izuzme strogi centar, onaj čuveni potez Sebilj- Marijin dvor sve više i više tonuti prema statusu nebitne čaršijice koju nitko više ne doživljava ozbiljno, umjesto da krupnim koracima gazi prema svijetloj budućnosti za koju definitivno ima potencijal. Za ostvarivanje takvih stvari, ipak će se morati okrenuti sebi ali i naučiti svoje vođe da nisu najpametniji na svijetu i da se mnoge pozitivne prakse moraju uvesti izvana.
