Podrške videima, pljeskanjem, muziciranjem, koje jedni drugima iz svojih domova upućuju građani svih susjednih država pogođenih koronavirusom, proširene su sada i podrškom Hrvatskoj zbog potresa u Zagrebu. Jedna takva ilustracija Zagrepčanima stiže iz Sarajeva, autor joj je sarajevski ilustrator Midhat Kapetanović, a prikazuje čuvene maskote Vučka i Zagija koji jedan drugog podupiru na ruševinama srušenog grada. Gesta je razgalila sve koji se sjećaju davnih vremena, Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i zagrebačke Univerzijade tri godine poslije, a koje Vučko i Zagi simboliziraju. No i one mlađe, jer u konačnici i sam je autor ilustracije, s kojim smo porazgovarali, 1976. godište i bio je dječak u vrijeme njihova održavanja.
Vaša ilustracija očarala je regiju. Ideja je došla spontano?
Ideju za ilustraciju “Sarajevo je uz Zagreb” dobio sam odmah nakon što sam u nedjelju ujutro sa suprugom pročitao grozne vijesti o potresu. Scene ljudske patnje uvijek u nama pobude sjećanja na nemile događaje tijekom rata u kojem smo bili svjedoci najgoreg ljudskog zločina, ali i najveće humanosti, gdje neznani ljudi jedni za druge daju živote bez potrebe za slavom i hvalom. Olovka je sama počela crtati i Vučko i Zagi su mi samo došli da ispričaju priču.
Zašto ste izabrali baš njih?
Vučko i Zagi uvijek su bili simboli nečega čistog, pozitivnog i ljudskog u svima nama. Jako je teško mojoj generaciji politizirati njihov pozitivan utjecaj na pop-kulturu tog vremena kao i one najljepše ideale koji su nas održavali pri pameti kada nam je bilo najteže.
Kakva je vaša veza sa Zagrebom?
Zagreb je prelijep grad u kojem žive deseci mojih prijatelja i kolega ilustratora. Posebno smo bili zabrinuti za njihovo stanje nakon dramatičnih vijesti, ali zahvaljujući društvenim mrežama, munjevito smo stupili u kontakt.
Kakva je situacija u Sarajevu po pitanju koronavirusa?
Sarajevo je, kao i većina gradova u svijetu pod potpunom karantenom. Većina nas koji nemamo kronične medicinske teškoće ne bojimo se zaraze, koliko nas je strah za najugroženije članove društva. Srećom, mi koji smo mobilniji organiziramo dostave hrane i osnovnih potrepština umirovljenicima, invalidima i osobama s malom djecom.
Kako će se, po vama, ovo razdoblje potpunog ukinuća kulture odraziti na nju koja je već ionako krhka grana, kako u BiH tako i u Hrvatskoj?
Otkako je svijeta i vijeka umjetnici su uvijek jedva sastavljali kraj s krajem, ali ono što je vječna konstanta je da je ljudima potrebno iskrivljeno ogledalo u kojem mogu pronaći alternativnu interpretaciju realnosti. Nekada je to muzika, nekada pisana riječ, a jako često i grafički izraz. Strip i ilustracija su uvijek bili prisutni u životu čovjeka, samo su se mijenjali formati i načini predodžbe široj publici. Ono što su nekada bile pećinske slike i plemenski totemi, tu su bile i tiskane knjige, časopisi i plakati. Digitalno izdavaštvo samo je nova inkarnacija stare ideje, a u doba velike konkurencije doći će do neminovne selekcije gdje će najbolji opstati. Tako je uvijek bilo i bit će.
Kako izgleda radni dan ilustratora u doba korone?
Crtači, kao i većina ljudi danas, prisiljeni su svoj radni dan započeti i završiti kod kuće. U ovo doba telekomunikacija, kontakt s klijentima i kolegama više nije toliko težak tako da je moguća poslovna suradnja “preko žice”. Najveći hendikep za nas crtače je što ne možemo nakratko promijeniti okolinu i udahnuti svjež zrak. Ali to je samo malena žrtva u odnosu na opće dobro koje može proizaći ako svi pazimo jedni na druge.
Što vas je potaknulo da postanete crtač?
Ljubav za crtanjem je u meni pokrenuo moj pokojni otac, time što mi je uvijek poklanjao ilustrirane enciklopedije i stripove. Vrlo rano naučio sam čitati oba pisma i crtati kopirajući rad starih majstora ilustracije.
Diplomirani ste arhitekt. Što sve danas radite?
Danas je svijet ilustracije multidisciplinaran, često se radi u područjima arhitekture i dizajna, ali i koncept arta, medijske produkcije, gejminga i tiskanog izdavaštva.
Koja tematika vas zaokuplja?
Oduvijek sam “plivao” u vodama SF-a i povijesne ilustracije, ali najdraži mi je fantasy u svim svojim oblicima. Te tematike su najbolji način interpretacije aktualnog svijeta u kojem živimo, tako da volim kanalizirati vlastita iskustva, frustracije i emocije u likove koji nastanjuju taj fiktivni univerzum.
Kakav je danas ukus mlade publike, što po pitanju stripa, što po pitanju igara, što je u trendu?
U doba moje mladosti fanovske niše su bile vrlo jasno definirane. Neki su voljeli vesterne, neki SF i fantaziju, neki horore, a neki generalne strip-revije koje su davale kolaže raznih stilova i autora. Današnje generacije imaju pristup pop-kulturi sa svih geografskih širina i dužina, tako da se ukusi razlikuju. Utjecaj dalekoistočne kulture izuzetno je jak, kao i neprikosnoveni val modernog zapadnjačkog stripa i ilustracije. Naravno, tu su još uvijek europski autori i publikacije koje imaju fanove među starijim generacijama.
Koji strip je vama bio okidač da se i sami počnete baviti tim poslom?
Uvijek sam bio veliki fan Plavog Vjesnika, Politikina zabavnika, Strip-Arta, Stripoteke i drugih jugoslavenskih publikacija u kojima sam nalazio uzore. Ali, kao generacija Star Warsa, jako brzo sam prešao sa stripa na ilustraciju i koncept art inspiriran velikanima kao što su Ralph McQuarrie, Joe Johnston, Frank Frazetta, Moebius i drugi koji su redefinirali žanrove poput fantasyja, cyber-punka i SF-a.
Prije koji dan preminuo je Giovanni Romanini, jedan od autora Alana Forda koji je imao i ima veliku popularnost u balkanskim zemljama. Jeste li i vi jedan od poklonika?
Kažu da nijedna osoba nije stvarno mrtva dok god joj se spominje ime. Romanini je jedan od autora koji će uvijek živjeti u linijama nas koji smo odrasli uz njegove genijalne vizualne pripovijetke, kao i mnogi koji su nas napustili ostavivši iza sebe nasljeđe majstora.
Koliko je teško probiti se u inozemstvu?
Posla ima uvijek za one koji su spremni zasukati rukave. Naravno, na tržištu ima beskrupuloznih ljudi koji traže da iskoriste neiskusne umjetnike plaćajući ih “promocijom” i “ekspozicijom”. Najvažnije je za mlade umjetnike da komuniciraju i razmjenjuju iskustva o poslovima i klijentima. Time pružaju jedni drugima podršku i u isto vrijeme čuvaju struku od prevelikih vanjskih utjecaja. Kvalitetom i otvorenošću komunikacije najlakše se probiti na bilo koje tržište, strano ili domaće. Prema svim klijentima treba imati jednako poštovanje i jasnoću namjera, takav pristup radu profesionalci uvijek cijene.
Radili ste i animirani film “Birds Like Us”, na kakvim je granama animacija u BiH?
U znatnom zaostatku za regijom, uglavnom zbog nedostatka stručnog kadra kao i neiskustva lokalnih produkcija. Postoji golemi entuzijazam, pogotovo među mladim ljudima, za pokretanje projekata vezanih za animaciju. Koriste se uglavnom animacijske platforme poput enginea za videoigre kao i široko dostupnim softverima iz kućne radinosti. Drago mi je vidjeti da mnogi autori polako, ali sigurno streme k visinama koje je ostvarila Zagrebačka škole animiranog filma.
Što nam svima poručujete u ovim trenucima, što je najvažnije?
Da se brinemo o sebi, a u isto vrijeme mislimo i na druge. Najlakše je mrziti i ograđivati se od tuđe patnje, ali pravi trud je potreban kada je u pitanju ljudska empatija. Naše društvo prepuno je osoba koje se ne mogu brinuti same o sebi u ovim izvanrednim situacijama i moramo im biti na raspolaganju. Naravno, moj savjet svima nama privremeno osuđenima na izolaciju je da, na barem petnaest minuta dnevno, uzmemo olovku i papir i probamo ritmičnim povlačenjem linija smanjiti si stres. Crtanje je, medicinski je dokazano, krajnje terapeutsko, onima koji su u tome vješti jednako kao i onima koji nemaju iskustva. Sve najbolje želim svim dobrim ljudima diljem svijeta uz poruku da sarajevsko srce kuca za sve njih!
