Svaka nova verzija omikrona dobiva na raspolaganju za širenje skoro cjelokupnu ljudsku populaciju. Kao da bi se radilo o potpuno novom virusu. Riječ je o pojavi koja je epidemiološki nešto sasvim novo i trenutno nema epidemiologa, a još manje infektologa, koji bi se usudio tvrditi da je takav način "života s virusom" dugoročno zdravstveno održiv, upozorava u kolumni za N1 imunolog i jedan od najboljih tumača epidemije, dr. Alojz Ihan, prenosi N1.
Ljetni val omikronskih podverzija BA.4 i BA.5 u Europi odraz je svojevrsne evolucije omikrona, koji se već sa prethodnim podverzijama BA.1 i BA.2 usmjerio na razvoj mutacija za “imunološki bijeg” od antitijela nastalih nakon infekcija prethodnim (pod)verzijama omikrona. Stoga je trenutna omikronska evolucijska strategija prvenstveno bijeg od samog sebe.
To znači da imunitet koji je ostavila infekcija prethodnom (pod)verzijom sprečava infekciju sljedećom (pod)verzijom vrlo malo i za kratko vrijeme. Isto vrijedi i za utjecaj cijepljenja, koje, posebno kod trenutnih cjepiva (s vuhanskom verzijom), ne smanjuje mogućnost infekcije omikronom. Međutim, cijepljenje sprečava teži oblik omikronske bolesti, čak i više i na duži vremenski period od prethodne infekcije omikronom.
Nakon infekcije, omikronske podvarijante ostavljaju slab i kratkotrajan imunitet čak i protiv vlastite ponovne infekcije. To je također dio evolucijske strategije omikrona, koja za munjevito širenje i ponovnu infekciju već zaraženih ljudi mora ostaviti minimalni imunološki odgovor na svojim privremenim domaćinima.
Imunološki odgovor, koji nakon infekcije omikron izaziva protiv samog sebe, značajno je manji i kraće traje od imuniteta nakon infekcije prethodnim verzijama. Čovjek koji se zarazio “starom” alfa ili delta verzijom, od iste infekcije bio je siguran pola godine do godinu dana. Kod omikrona je ta vrsta zaštite barem prepolovljena.
Zbog ovih imunoloških adaptacija (imunološki bijeg i slab imunološki odgovor) svaka nova (pod)verzija omikrona dostupna je za širenje u gotovo cjelokupnoj ljudskoj populaciji, kao da je riječ o potpuno novom virusu. Time smo dobili virus koji većinu ljudi može zaraziti u dva ili tri vala godišnje. Riječ je o pojavi koja je epidemiološki nešto sasvim novo, a trenutno nema epidemiologa, a još manje infektologa, koji bi se usudio tvrditi da je takav način “života s virusom” dugoročno zdravstveno održiv.
Usporedbe radi: gripu dobijemo u prosjeku jednom u pet godina, tako da bi za pojedinca prosječna učestalost obolijevanja omikronom bila deset puta veća. Stoga je teško povjerovati da bi to bilo dugoročno zdravstveno održivo, jer već preboljena gripa povećava stopu smrtnosti ljudi sa zdravstvenim rizikom za nekoliko desetaka puta. Covid-19, čak i sada kad više nitko nije imunološki naivan na njega (zbog prebolijevanja ili cijepljenje), starije osobe i one koji su pod zdravstvenim rizikom pogađa više od gripe, isto vrijedi i za omikron.
Sa stajališta virusne evolucije, omikron je u potpunosti preuzeo stanište drugih varijanti uzročnika covid-19, koji ni približno nisu u mogućnosti pratiti omikron u njegovom naglom širenju. Djelimično je veliki “uspjeh” omikrona pripisan i ljudima, zato što smo zbog njegove manje patogenosti uglavnom napustili mjere antivirusne zaštite, kojima smo zadržavali verzije prije omikrona.
Što se tiče patogenosti omikrona, postalo je naime jasno već u prvih mjesec dana nakon njegovog otkrića u Južnoj Africi da je njegova toksičnost za ćelije sluznice manja od prethodnih verzija, a također ne uzrokuje fuziju ćelija sluznice u klastere, koji bi doveli do teških oštećenja sluzokože. Omikron također mnogo manje aktivira upalu, koja je bila kobna za prelazak covid-19 u sistemsku bolest koju je teško kontrolirati.
Kao rezultat toga, nastao je veliki raskorak između silovitog širenja infekcije i istovremenog izostanka punjenja bolnica i jedinica intenzivne njege, na što smo navikli u prethodnim verzijama. To je bio glavni razlog što su prvo u Danskoj, a potom i u cijeloj EU, vrlo brzo nakon vrhunca omikronskog vala početkom 2022. godine zaključili da je riječ o infekciji koja ne ugrožava zdravstvenu situaciju do mjere u kojoj bi prisilila bolnice na izvanredne situacije.
Kod osoba do pedesete godine smrtnost od omikrona za većinu ljudi, koji su već bili u kontaktu s virusom (cijepljeni ili preboljeli), uporediva je sa stopom smrtnosti od gripe, a nakon šezdesete godine ovaj čimbenik se povećava do pet puta tijekom godina.
Kao previše uspješan virus, omikron je počeo prebrzo sužavati svoj životni prostor i stvara svojevrsnu ekološku katastrofu. Budući da zarazi većinu ljudi u roku od nekoliko mjeseci ponestaje mu prostora za nova i nova naseljenja ljudske sluznice. Zbog interferonske zaštite koju zaražene sluznice u potpunosti razvijaju u roku od nekoliko dana nakon infekcije, koronavirusi ne mogu postati stalni podstanari našeg dišnog puta.
Zbog toga moraju stalno skakati s jednog čovjeka na drugog, inače im se životna linija prekida. Zato, za dugoročni opstanak, omikron mora bježati sam od sebe u razvoj (evoluciju) novih i novih podvarijanti (BA.1, BA.1.1, BA.2, BA.3, BA.4, BA.5). Sa imunološke točke gledišta, te podverzije su dovoljno modificirane da se virus može uspješno nastaniti na sluznici čak i ako je na njoj nedavno već bio naseljen omikron, ali s različitim “serijskim brojevima”.
Mnoge podverzije omikrona također su znak da je virus zbog svog prevelikog uspjeha počeo “izguravati” čak i samog sebe i zato promjenama mora izbjegavati vlastitu imunološku sjenu. Zato su uvijek novi omikronski “serijski brojevi”. I bit će ih još više, jer inače omikron ne može preživjeti.
Najnoviji “modeli”, BA.4, BA.5, na primjer, toliko su uspješni u imunološkom bijegu od prethodnih podverzija da lako mogu zaraziti preboljele sa BA.1 ili BA.2 jedva mjesec dana nakon bolesti. Novije studije pokazuju da nakon prebolijevanja infekcije sa BA.1 ili BA.2, samo dvadesetina antitijela također djeluje protiv BA.4 ili BA.5.
I što to znači za nas? Na prvi pogled imamo osjećaj da bismo mogli imati sreće ako se omikron zbog svoje dominacije nastavi pokazivati kao uspješan inhibitor drugih, patogenijih verzija virusa. Ali to ne znači da se pojava nove verzije koja se natječe s omikronom više ne može dogoditi, evolucija je puna nevjerovatnih slučajnosti koje odjednom postaju dominantan trend. A s druge strane, sasvim je moguće da omikron mutira u oblik koji će opet prodrijeti dublje u pluća, ne postoji razlog da se takva slučajnost ne dogodi.
Ali čak i ako ostanemo kod optimistične hipoteze da ćemo u budućnosti imati posla samo s mnogim serijskim brojevima omikrona kakvog poznajemo, perspektive nisu tako sjajne kao što nam se možda čini. Istina je da će politika širom svijeta odahnuti jer se više neće morati nositi s krizom zdravstvenog sustava – s prepunim bolnicama s pacijentima koji se guše i s kolapsom jedinica intenzivne njege, koji je ujedno i kolaps većine zahtjevnijih zdravstvenih usluga, koje u pozadini trebaju i mogućnost intenzivnog liječenja i njege.
Ali ako se političar više neće morati nositi s kolapsom zdravstvenih institucija, za koje je odgovoran biračima, to ne znači da nema brige o posljedicama omikrona za zdravlje ljudi. Čak i s obzirom na akutne opasnosti od infekcije, neće biti lako zaštititi one koji se sami neće moći zaštititi. Omikronski način postojanja virusa znači inficiranje većine ljudi nekoliko puta godišnje, a time i ogromnu cirkulaciju virusa. Kako od njega zaštititi imunokompromitirane ljude, a takvih u današnjem društvu ima jako puno? Prisjetimo se da nam to nije uspijevalo ni s verzijama koronavirusa koje su bile mnogo manje zarazne od omikrona. Ni u bolnicama, a da ne govorimo o staračkim domovima.
Ljudi stariji od 65 godina u prosjeku imaju već istrošen imuni sustav koji sporo reagira i imaju slabu otpornost na omikron. Njima će biti potrebno jasno pokazati da će jesenji omikron predstavljati ozbiljnu opasnost za njihovo zdravlje ako se ne cijepe na vrijeme, idealno još u kombinaciji s cjepivom protiv gripe. Pri čemu bi kod gripe mogli imati sreću da je izbjegnu, ali kod omikrona to je gotovo nemoguće.
Najveći test u budućnosti bit će naš odnos prema zaštiti imunokompromitiranih pacijenata, koji se ni cjepivima ne mogu zaštititi od sveprisutnog virusa. Posebno u zdravstvenim ustanovama trebali bi dostići razinu svijesti zaposlenih i posjetitelja da se baš sve mjere zaštite i uputstva ustanove moraju striktno provoditi, i to po automatizmu svima mora biti jasno.
Ljudi koji u tim ustanovama planiraju higijenske mjere znaju točno kojim hodnicima prolaze veliki i mali onkološki bolesnici i u kojim čekaonicama se nalaze ljudi koji će uskoro dobiti infuziju svoje redovne biološke terapije.
Zastrašujuće je naime vidjeti posjetitelja u liftu pedijatrijske klinike koji, nakon što ga je portir pregledao, buntovno vuče masku pod usta i s budalastim zanosom gleda drugog roditelja čije dijete, nažalost, ne samo što boluje od banalne upale slijepog crijeva nego je zbog transplantacije koštane srži praktično bez imunog sustava.
U vrijeme omikrona, posebno u zdravstvenim ustanovama, nužno nam je potrebna samorazumljiva obzirnost prema bližnjima i dosljedno pridržavanje higijenskih uputa, a da pritom budemo svjesni da ne znamo sve i nismo centar svijeta. Jer posebno u zdravstvenim ustanovama omikron prijeti i prijetit će velikim grupama krhkih ljudi, koje će biti potrebno planski i dosljedno štititi od omikrona, ako želimo da se kao društvo još pogledamo u oči.
Dugoročno, posebno imunolozi, teško prihvaćamo da će se “život s virusom” u vidu dvije ili tri godišnje infekcije omikronom odvijati bez dugoročnih zdravstvenih posljedica. Bilo bi lijepo, ali ne baš vrlo vjerovatno.
I nemojmo gajiti iluzije, politika će se za epidemiju pobrinuti samo do one granice, kad rad i logistika zdravstvenog sistema više neće biti ugroženi. O dugoročnim zdravstvenim posljedicama, koje bi bile slične, na primjer, pušenju 20 cigareta dnevno, moći ćemo prosuđivati kada se prikupi dovoljno pouzdanih podataka o porastu kroničnih bolesti ili skraćenju životnog vijeka.
Sve što trenutno znamo su, dakle, još uvijek samo podaci o akutnim posljedicama epidemije.
***
Prof. dr. Alojz Ihan je dr. medicinskih znanosti i imunolog.
