Sudeći po svemu, ova, 2023. godina bit će izazovna. Stižu i razne informacije o recesiji koja bi mogla biti teža od one iz 2008. Brojni stručnjaci iz zemlje, regije i svijeta komentiraju situaciju. Jedan od njih je i ekonomski stručnjak te profesor Ljubodrag Savić koji savjetuje štednju, piše Večernji list BiH.
- Moj savjet je, tko ima novac, neka ga čuva - "bijele pare za crne dane". Nije vrijeme za investicije jer vam nitko ne može jamčiti da ćete za dvije godine imati posao. Dugoročno promatrano, najstabilniji je švicarski franak. Žene, ne kupujte zlatni nakit jer, kada odete u zlatarnicu, prepolovit će vam cijenu. Monetarno zlato u polugama je vrijedno, mijenja cijenu, ali ne propada. Dobar izbor su i nekretnine ili zemlja - njegov je savjet.
Nema univerzalnog odgovora
Ipak, ne misle svi tako. U Lideru je nedavno objavljeno kako smo i globalno i lokalno smješteni između inflacije i recesije: "Prošla financijska kriza iz 2008. pokazala je da štednja (austerity) nije rješenje jer gura izravno u recesiju (Europa nikada nije dosegnula prijašnju razinu ekonomske razigranosti). No, s nekoliko kriza na leđima, koje bi se mogle (ako već nisu) stopiti u savršenu oluju, pitanje je može li bilo kakva naučena, osmišljena, isprobana politika uopće djelovati. Točnije, bi li u sadašnjim uvjetima bolje djelovala politika štednje ili poticaja (oko tih se dviju inačica uglavnom vrte sva rješenja) i može li uopće ijedna?" Analitičar Velimir Šonje ističe kako univerzalni odgovor ne postoji.
- SAD je pretjerao s fiskalnom ekspanzijom 2020./21. i zakasnio s fiskalnim kočenjem te je restriktivnija fiskalna politika sigurno mogla ublažiti inflacijske pritiske. U EU je inflacija uvezena sa svjetskog tržišta, prvenstveno preko cijena energenata i hrane, a zatim je produljena posljedicama rata u Ukrajini. U isto vrijeme, fiskalna ekspanzija bila je slabija nego u SAD-u te bi stoga restriktivnija fiskalna politika u EU imala slabije učinke nego u SAD-u. U zemljama koje nisu imale snažnu fiskalnu ekspanziju i ekspanziju potražnje, poput Njemačke, fiskalna bi restrikcija već bila izazvala recesiju. U takvim uvjetima restriktivna fiskalna politika nije rješenje, osobito ako u isto vrijeme imamo troškovnu inflaciju koja se uvozi preko svjetskih cijena. Naizgled paradoksalno, u takvim bi uvjetima inflaciju mogla primiriti fiskalna ekspanzija, ali ne u obliku rasta javnih rashoda, nego u obliku smanjenja javnih prihoda kroz rasterećenja cijena energenata od državnih nameta - naglasio je.
Do sada su najteže recesije bile 1929. i 2008., koje su ostavile traga u svjetskoj ekonomiji, kada su milijuni ljudi ostali bez svojih domova i radnih mjesta. - U slučajevima kada ekonomija krene sa svojom kontrakcijom, često se optužuje pojedince za takvo stanje, ali je zapravo društvo u cjelini odgovorno za takvu situaciju. Naravno, ne može se pobjeći od činjenice da i državna vlast snosi dio odgovornosti - objavio je u svom radu Vjekoslav Rukavina. Istaknuo je i da država svojim mehanizmima zasigurno može ublažiti posljedice negativnog salda u razvoju nacionalne ekonomije.
- Još kada je u davnoj prošlosti čovjek odlučio svoju potrebu zadovoljiti zamjenom oruđa za meso, nije ni slutio kako je učinio osnovnu ekonomsku radnju, a to je transakcija. Tim postupkom stvorio je temelj današnje ekonomije, a ta je radnja i do danas ostala. Svaki dan čovjek donosi odluke koje za njega čine bazno zadovoljavanje potreba, ali zapravo tim odlukama utječe na ekonomiju. Naravno, čin jednog običnog pojedinca teško može prouzročiti velike promjene. Ipak, povijest pokazuje da se to može dogoditi. Upravo su pojedinci bili ti koji su mijenjali način kako čovjek živi i razmišlja, koji su mijenjali geopolitičke karte i državne ustroje, gradili i rušili te, na kraju krajeva, uvelike utjecali na ekonomiju na svim razinama. Ali to se događa i danas te će se događati i u budućnosti.
Domino-efekt i pojedinci
Ovom analizom uzroka i posljedica globalnih kriza 20. i 21. stoljeća, zaključno s financijskom krizom 2008. godine, primjećuje se da su upravo pojedinci, svjesno ili nesvjesno, započinjali domino-efekt. Iako su njihove odluke uglavnom donesene uz brojne savjete, ipak su pojedinci ti koji su na kraju odlučivali. Mehanizmi koje su oni palili ili gasili rezultirali su brojim krizama koje su se pojavljivale. Ali ekonomija raste i razvija se, uz milijarde ljudskih odluka dnevno. I samo je jedna odluka potrebna da taj rast stane - stoji u zaključku analitičara Vjekoslava Rukavine.
