U novije vrijeme često se susrećemo s pojmom "novo normalno". Taj pojam rado izgovaraju novinari, spikeri na radiju i televiziji, medicinari, meteorolozi te je ušao u vokabular običnog svijeta. Što je nekada bilo nenormalno, nemoralno, nevaljano dobilo je priliku postati "novo normalno", "novo moralno", "novo valjano". Što je nenormalno, nemoralno, nevaljano, po logici, ne može biti normalno, moralno, valjano. Naši vrli (ne)znalci nas uče nekom novom nauku koji ne poznaje zdravu logiku ljudskog ponašanja i ljudskog opstanka na zemlji. Čovjek pripremi njivu, obradi je, uzore i posije zdravo sjeme. Noću dođe zli i posije i kukolj na njivu. Kada nikne pšenica i kukolj, hoćemo li proglasiti da je to "novo normalno"? Ili ćemo čekati da prispije pšenica za žetvu pa onda odvojiti kukolj od pšenice i spaliti ga? Danas je postala moda da na našem nekoć kršćanskom Zapadu danju sijemo pšenicu, a noću kukolj na njivu našeg opstanka i bitka. To se posebno odnosi na Europu.
Civilizacijski temelji
Europska kultura, znanost i civilizacija nikli su na kršćanskim temeljima. Europa ima duboke kršćanske korijene. Kršćanska povijest Europe mjeri se stoljećima i tisućljećima. Ove rečenice sve više postaju fraze, ali svjedoče živu istinu. Kada je komunizam u Europi konačno pao, stvoreni su svi uvjeti da se ta činjenica javno prizna. Međutim, nije tako. Postojale su težnje da se u preambulu Ustava Europske unije ugradi činjenica o europskim kršćanskim temeljima, ali je većina zemalja bila protiv toga. U zakonodavstva članica Europske unije ugrađuju se odredbe koje derogiraju same temelje kršćanstva, osobito se to odnosi na vjernike katolike. Vjernicima raznih vjerskih pripadnosti u EU dopušteno je obavljati vjerske obrede, što je izraz demokracije društva, ali gledajući moralnu stranu europskog zakonodavstva, to je udar na čovjeka te njegov duhovni i vjerski integritet. U Europi su dominantne vjere monoteističke te bi trebali biti obranjeni općeniti, uobičajeni moralni postulati, a to nije slučaj. U bit svakog čovjeka, u njegov genetski kod, ugrađen je dekalog koji se svodi na osnovni zakon ljubavi. Gdje se to ne poštuje, nema sreće, uspjeha, mira i prosperiteta za pojedine narode, države i saveze.
Govori se da gradimo globalni svijet. Zapravo, gradimo bipolarni, odnosno tripolarni svijet. Saveze koji se međusobno negiraju i isključuju. Na čelu saveza bile bi najmoćnije države, a ostale, da bi opstale, morale bi biti svrstane. Nije li današnji podijeljeni svijet slika tih mogućih budućih saveza? Niču li nove babilonske kule? Gradi li čovjek svoj pravilan odnos prema Bogu, bratu čovjeku i sestrici prirodi, eto uspjeha pojedincu i državi u kojoj živi. Osnovna ljudska zajednica je obitelj. Je li bilo ikad više udara na obitelj kao danas? Obitelj bi na zemlji trebala biti sveta obitelj. Dok je u Europi najviše ugrožena duhovna i vjerska strana ljudskog bića, u drugim dijelovima svijeta kršćane ubijaju zato što su kršćani. Prema statistikama, u svijetu godišnje bude ubijeno oko 5 tisuća kršćana. Novo nenormalno postaje "novo normalno". Hoće li kršćanstvo izumrijeti? Neće, premjestit će se iz naše ostarjele Europe na neki drugi prostor. Kršćanski Zapad malo o tome govori. Dužnost kršćanina je poštovati svakog čovjeka i njegovo dostojanstvo, a ne i moguća nedjela koja čini. Nije svako "novo normalno" normalno i dobro. Hoće li zaista generacija Z, generacija Alfa ili koja poslije njih slijedi donijeti nešto veliko i plemenito? Čovjek današnjice urotio se protiv same prirode koja ga hrani i održava na životu, to se posebno odnosi na najrazvijenije zemlje svijeta. Priroda žestoko uzvraća udarac, trešnjama, sušama, požarima, poplavama i novim nepoznatim bolestima. "Novo normalno" ustaljuje se u ljudskom rječniku, u svjetskom poretku, uspavljujući sva ljudska ćutila za zdravo rasuđivanje. Ono što se u prirodi nekada događalo jednom u stotinu godina, sada se događa svako malo.
Poznat nam je pojam vremenske dilatacije. Neki danas govore kao se vrijeme ubrzava, slijedi akceleraciju. Je li se vrijeme promijenilo ili se čovjek mijenja? Vrijeme je u fizici temeljna veličina koja je obilježena trajanjem zbivanja ili razmak između dvaju događanja. Vrijeme omogućava razlikovanje dvaju postupaka istih događanja u istoj točki prostora. Razmak (udaljenost) između tih događanja služi kao osnova za mjerenje vremena. Temeljna jedinica vremena je 1 sekunda. Sekunda se određuje s pomoću 350 atomskih satova smještenih na 66 lokacija na zemlji. Vrijeme ima svoj tijek od prošlosti, preko sadašnjosti do budućnosti. Smjer vremena je pozitivan. Nema obrata vremena. Ta teorija naziva se T-invarijantnost. U fizici dodanih dimenzija, u kozmologiji i višedimenzionalnim teorijama struna i superstruna (supergravitacije) vremenu pripada uvijek samo jedna dimenzija. Sve do dvadesetog stoljeća smatralo se da je vrijeme isto za svakog i na svakom mjestu (Galileo Galilei, Isaac Newton). Albert Einstein u teoriji relativnosti govori da vrijeme ovisi o brzini gibanja nekog sustava. Neki sustav gibajući se pokazuje da je proteklo vrijeme manje u odnosu na sličan sustav koji miruje. Dolazimo do pojma prostor-vrijeme u kojem možemo definirati brzinu gibanja. Dok su svi smjerovi u prostoru ravnopravni, vrijeme ima samo 1 smjer. Govoreći o pojmu vremena u meteorologiji, lingvistici, filozofiji i ekonomiji određujemo njegovu definiciju srodno struci koja ga proučava. Sveti Augustin je rekao za vrijeme da zna što je kad ga nitko ne pita, a kad ga pita, ne zna što je.
Kako je lijepo biti čovjek
Prostor-vrijeme i sve što postoji stvorio je vrhunski Stvoritelj, Bog. On sve uzdržava, svime vlada i upravlja. Bog je ponudio čovjeku, koga je stvorio na svoju sliku, divnu priliku da bude na zemlji gospodar svega stvorenoga i da razumno i valjano sa svojim Stvoriteljem bude sustvaratelj boljeg i ljepšeg svijeta. Ako to čovjek odbija i u svojoj oholosti misli da može postati bog, onda naša zemlja postaje dolina suza. Završavajući ovaj tekst zamišljam: Bože, kako je lijepo biti čovjek. Pa da ga i sa svijećom trebamo tražiti, dobro je. Ovih dana u Bosni i Hercegovini dogodila se velika tragedija i ne znamo što nas još čeka. U poplavama su stradali Jablanica, Konjic, Kreševo, Fojnica, Kiseljak i Vareš. Najviše je stradala Jablanica. Materijalna dobra mogu se obnoviti, a ljudski životi se ne mogu nadoknaditi. Svi su priskočili u pomoć unesrećenima. Na licima političara i običnih ljudi, ma tko oni bili, osjećaju se bol i tuga. Vidiš, čovjek je čovjeku bližnji, osobito u nevolji. "Novo normalno" upućuje na to da pojedinci, odgovorne ustanove i državna vlast trebaju poduzimati mjere da se ovakve katastrofe učinkovitije rješavaju i javnost navrijeme informira o očekivanim posljedicama elementarnih nepogoda.
