ŠUKER ĆE USKORO BITI AMERIKANAC, Halo Zagreb, Halo Pariz (srpanj 2024.)
Odrastajući među trešnjevačkim fakinima naučio sam da nema cipelarenja. Odvratni su mi oni koji čovjeka na podu tuku nogicama. Toga na Ljubljanici bilo nije. Šora da. Cipelarenje ne. Zato poslije nastupa vatrenih na germanskim livadama od mene ni slova. Generali poslije bitke su papci.
Podsjećam kako sam prije EP-a napisao da Zlatku Daliću neće biti lako bez “džokera zovi”. Bez otvorene linije s učiteljem i mentorom Ćirom Blaževićem. Nedostajali su ti njegovi savjeti. A da. Dodao sam još i to da više majonezu neću jesti. Mislio sam da o nogometu, dok traje EP, više neću pisati. A onda mi poduzetnik Kruno Ciganović u kvartovskom kafiću reče:
– Da je u svečanoj loži na tekmi s Talijanima sjedio Davor Šuker, Nizozemac sigurno ne bi produljio utakmicu 8 minuta. Šuker bi na autoritet skratio bar minutu. I da je bilo 7, umjesto 8 minuta, eto nas u završnici.
Mene zagolica što li radi moj stari frend Davor Šuker. Kamo je nestao? Za rješenje enigme imao sam na raspolaganju 2 džokera zovi. Branka Borgudana i Milana Ćalasana. Borgudan je čest gost Šukerovog restorana u Americi. Otvorio ga je s profesionalnim igračem pokera, Dubrovčanom Sejom Kosićem.
– Restoran se nalazi u samom centru Las Vegasa, na Tropicana Boulevaru. Postao je omiljeno okupljalište nas Hrvata u SAD-u – kaže Borgudan.
– Što je s Davorom?
– On će uskoro dobiti američko državljanstvo. Kupio je i luksuzni stan u Vegasu – doda Branko.
Drugi džoker zovi bivši je centarfor Dinama Milan Ćalasan. Sad jedan od vodećih europskih nogometnih menadžera. Šukerov veliki prijatelj.
– Ćale, čujem da će Davor uskoro postati Amerikanac?
– Dobro čuješ. On i njegova djevojka dobili su green card za stalni boravak u Americi. Vjerujem da će brzo postati i američki državljani.
– Viđate li se?
– Kako ne. U Londonu smo se družili s predsjednikom Uefe Aleksandrom Čeferinom i predsjednikom PSG-a Nasser Al Khelaifijem. Fotkao sam ih skupa, pa ti mogu poslati.
– Šalji!
– Šuker uživa veliki ugled u međunarodnim nogometnim federacijama. On će biti jedan od ključnih ljudi u organizacijskom odboru SP-a u Americi. O tome će se još čuti i govoriti.
Nisam ni sumnjao da će pametni Ameri iskoristiti golemi ugled koji, u svjetskom nogometu, uživa naš Šuker.
OD BIJELOG DUGMETA DO SANDRE BAGARIĆ, Španciranje gradom (srpanj 2024.)
Vakuline postrojbe tuku sa svih strana. Toplotni s lijeva. Toplotni s desna. Kad promoliš facu vanka osjetiš opojni miris ustajalog smeća. I vidiš prekrasne dugine boje ispovraćanog benzina iznad vrelog asfalta. A onda Vakula pošalje oluju. I skoro mi polupa stakla na balkonskim vratima.
Treba biti doma. Ubijati cajte. Promišljajući što se sve dogodilo proteklih dana. Prijatelja Zorana Škugora često srećem u gradu.
– Čujem i ti spremaš obljetnice? – trznem ga.
– Ne’š virovat, 50 godina je prošlo od mog prvog posla na estradi.
– Kako je počelo?
– Opet ne’š virovat. Radio sam s Bijelim dugmetom.
– Kako ćeš obilježiti jubilej?
– Projektom “Tri dive”. S opernim ljepoticama Bagarićkom, Pintarićkom i Burićkom.
Ispred Bulldoga, kod Zvonimira Solde, dežurni je njegov imenjak Suki. S njim u društvu Celilton Arayuo dos Santos. I njegov sin. Teško ćete pogoditi tko je taj. Naveo sam mu sva imena i prezimena, a ljubitelji nogometa, pogotovo Dinama, znaju ga pod Etto. Znam da mu je zadnje nabijanje lopte bilo na Međimurskim livadama u Jadran “Štefancu”.
– Čime se trenutačno baviš – pitam ga.
– Pohađam trenersku školu pri akademiji HNS-a. I učim za ispite – uzvrati.
Eto, toliko s Ettom. I odoh dalje. U španciru me zvrcnu Goran Grgić.
– Za nekoliko dana u Zagrebu najavljujemo Novaljski triatar. Trebat će nam desetak litara dobrog vina. Proslijedim poruku Galoviću koji je u Pinterićevu podrumu na degustaciji. Simonov pinot i sauvignon pasat će uz paški sir. Za čipke me baš briga. I, na kraju, čestitka za rođendan Maru Srezoviću sa željom da napokon otpre lesu Saloona.
– Nisam imao blage da Večernjak i ja slavimo isti dan – uzvrati.
Ono najljepše zbilo se na roštiljani s Jurom, Kingom, Capom, Brankom i Matom. Puno pikantnih priča uz ljuti šiš. No nesmim vam sve kazat.
PAVO SE VRAĆA U GAVELLU, Godišnjice (srpanj 2024.)
U Velu Luku 29. srpnja uplovljava trajekt Oliver. Na rivi “Nadalina muti jaja”. Godišnjica smrti Olivera Dragojevića. U srijedu 10. srpnja Stradunom će se oriti “O lijepa, o draga, o slatka...”. Veliki knez će urlati: “Neka uđu glumci!” Otvaranje je Dubrovačkih ljetnih igara.
Istog dana Hrvati, Srbi, Crnogorci i Amerikanci po tko zna koji put svojatat će Nikolu Teslu. Rođendan mu je. Za svijet je sreća da se otisnuo iz balkanske vukojebine s 19 godina. Normalno kad je bio genij. A mene sve ovo gore navedeno preveć i ne zanima.
10. srpnja i 29. srpnja. Dan kad je rođen i dan kad je umro moj prijatelj Pavo Kremenić. Čovjek kojeg bi trebalo zaštititi kao ugostiteljsku i, prije svega, ljudsku baštinu.
– Vidimo se 10. srpnja u Gavelli na postavljanju Pavine slike – obavijesti me zajednički prijatelj dr. Križo Katinić.
Ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina i novi gazda kafića Zlatko Jandrić dali su zeleno. Pavo se vraća u Gavellu. Simbolično i trajno. Čuveno lijevo krilo. Čovjek koji je postigao više golova od Pelea, Messija, Ronalda i Maradone zajedno. Više od 60 godina haklao je 3 puta tjedno. I zabijao.
Zajec, Mlinka, Deverić, Džemo, Ivković, Marić, Fistrić, Soldo, Janjanin, Bogdanović... Izbrojali su desetke tisuća golova koje je uvalio igrajući decenijama. Ma, ljudi moji.... Koji je to lik bio. Il klarineto. Il genije. U svakom pogledu.
Uski krug prijatelja obilježit će u srpnju njegov dolazak na ovaj i odlazak u onaj, bolji, svijet. Pozivamo sve Pavine frendove da 10. srpnja u 12 sati dođu u Gavellu. Na putno piće.
