Hrvatski logoraši, zajedno s predstavnicima drugih braniteljskih udruga, jučer su u Jablanici obilježili godišnjicu raspuštanja logora Muzej. Na mjestu gdje su stotine Hrvata mučene, silovane, ubijane, preživjeli su položili vijence i zapalili svijeće, a služena je i sveta misa za one koji su ubijeni u zloglasnom logoru Armije BiH. Dva i pol desetljeća od raspuštanja logora nije ublažilo emocije zbog tortura koje su zatočeni Hrvati doživjeli na tome mjestu. Posebno su bile emotivne poruke osoba koje su kao djeca bile zatočene u logoru Muzej, piše Večernji list BiH.
Velike emocije
- Što reći nakon 25 godina od izlaska iz logora Muzej Jablanica? Možda je bolje šutjeti nego bilo što drugo reći. Možda... Ne znam. Jer šutnja je pojam koji se proteže tijekom svih ovih 25 godina. Šutimo mi, šute oni, šutimo svi. Oni se boje da ih ne stigne kazna, mi se bojimo da se ne prisjetimo te da nam “netko nešto ne bi učinio”, a svi se bojimo da se ne ponovi. Dao Bog da se ne ponovi, samo to molim.
I što sad? Kažu, nije bio logor nego sabirni centar... Toliko pitanja, a odgovora nema. Pitamo se zašto je tako moralo biti. Ne znam. Zašto smo sedam mjeseci morali spavati na hladnom jablaničkom granitu s jednim pokrivačem ispod sebe i jednim na sebi? Ne znam. Zašto smo morali sedam mjeseci biti gladni i čekati kad će ti donijeti komadić kruha, osobito onaj mali petogodišnjak koji je vapio, a nije ni znao slovo r, “baba, hoću kuva”?
Ne znam. Zašto smo morali kao djeca trpjeti? Ne znam. Zašto su toliki morali biti zatočeni u cvijetu svoje mladosti, djetinjstva? Ne znam. Zašto su prolivene tolike suze vojnika dok su ih tukli u podrumu, gasili na njima cigarete ili ih stavljali na prvoj strani bojišta kao živi zid? Ne znam - priča s velikom emocijom jedan zatočenik čije je djetinjstvo obilježio logor Muzej.
I nakon svega što je preživio, on ima snage za milost i praštanje.
Spremnost na oprost
- Zašto su toliki morali trpjeti, Isuse? Ne znam. Ti znaš da te volimo. Jer to nam je ostalo jedino. Vjera u Tebe. To nam je davalo nadu. Molitva. I sada, unatoč svoj ovoj šutnji, Ti si nam, Isuse, jedina nada i utjeha. Zavapio si s križa; “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”. Ja želim slijediti Tebe pa Ti vapijem: Isuse, oprosti im jer su znali što čine - zaključuje taj nekadašnji zatočenik, a mnogima je nakon ovakve poruke bilo teško skriti suze u očima.
Treba napomenuti kako nitko od nalogodavaca formiranja logora Muzej u Jablanici ni danas nije doveden pred lice pravde kao ni brojni koji su hrvatske zatočenike mučili i ubijali.
A traži se da se istom tom pravosuđu vjeruje i tvrdi se kako je ono neovisno. Svima je jasno kako su ti zaključci daleko od istine.•
