Jedan dan između božićnih i novogodišnjih blagdana odlučili smo provesti s volonterima duvanjske Humanitarne udruge “Kap ljubavi”. Požurili smo iz Livna do skladišta u tomislavgradskoj gospodarskoj zoni kako bismo zabilježili pripreme za odlazak na teren. Vrijedne ruke već su podijelile stotine paketa pomoći. Dio ih je na terenu, a i nekolicina onih koje smo zatekli također će na teren čim utovare preostale pakete. Uz tomislavgradska sela prepoznatljivo vozilo obradovat će korisnike na više destinacija, kazala nam je tajnica Dražana Perković. - Ovi paketi idu u Kupres, jedan dio smo spakirali za Glamoč, Bosansko Grahovo i Fojnicu. Ono što preostane dijelit ćemo po potrebi. Ljudi nam još dolaze u ured, organiziraju se i odvoze. Bilo je ljudi iz Busovače, Viteza, svih krajeva. Uistinu je teška situacija, nažalost, tako je, kako je, kažem, uz pomoć Boga i dobrih ljudi mi nastojimo pokriti i pokrijemo sve.”, piše Večernji list BiH.
Ljepša svakodnevica
Fra Đokine “kapljice” brinu se kako se siromašni ne bi osjećali manje vrijednima. Među njima je i Jozo Radoš. Pitamo što za njega znači rad u Udruzi. - Mi volonteri imamo svoje obveze koliko možemo ispuniti, koliko nam vrijeme dopušta. Sve ono što činimo, činimo za bolje drugome, da učinimo nekoga sretnim, zadovoljnim, nekome da uljepšamo blagdanske dane, a tako i svakodnevicu - govori Jozo kao i to da mu Udruga puno znači. Dok razgovaramo, čekamo na dolazak našeg starog znanca Tomislava Batarila Toše. On je u “kapljicama” od njezina počeka. Njegov teren sela su oko jezera, a prvo odredište Prisoje. Kaže da ćemo upoznati jednu posebnu korisnicu. Vozimo iza kombija, silazimo s uske asfaltne ceste na makadam uz Ričinu i dolazimo povrh izvora. Sa širokim osmijehom i raširenih ruku Tošu je dočekala Vesna, osoba s poteškoćama. Na trenutak je zaboravila sve oko sebe i s prijateljem pregledala sadržaj paketa. Mirisni sapuni, veliki i mali, mirisi, parfemi… Pitamo je tko joj je to došao. - Prijatelj doš’o, donio mirise i parfeme - govori Vesna.
Vesnina majka Ivanka kaže kako je od darova mnogo važnija povezanost.
- Povezanost i to prijateljstvo je najvažnije, kao i to što se ona tako veseli. Ona stvarno ima, što bi naš svijet rekao, nije željna ničega, ali svejedno se veseli kao malo dijete. Njoj su 24 godine, u biti je odrasla osoba, a zapravo malo dijete - kaže nam Vesnina majka. Opraštamo se od obitelji Ćorić i idemo na drugi kraj Prisoja do 73-godišnje starice Nede Perković. Čuvši otkuda smo, prisjeti se kako su nekad Prisojanke pjevale livanjskim momcima.
Već čeka novi dolazak...
- Lipo moje sa Zagoričana, ja bi’ pošla za te, nevinčana - nasmijasmo se od srca, a Toša propitkuje: “Baš tako su pjevale?! - Da, to je pjesma cura bila. Otišle cure, davno se udale, od mene starije, one su ‘38. godište - potvrđuje Neda i kaže da joj nije fratra i njegovih “kapljica”, ne bi imala čime ni kuću očistiti ni rublje oprati. Bilo je tu još pjesmica i pošalica. Zahvaljujući dobrim ljudima i fra Đoki, dobila je krov nad glavom, sagradili su joj kućicu. No, topla riječ ono je što joj najviše treba, stoga s nestrpljenjem čeka idući dolazak.•
