Akademik Mirko Orlić ugledni je naš oceanograf, ali i zapravo jedan od rijetkih naših stručnjaka koji su se bavili temom tsunamija u Jadranu. Sam naglašava kako se radi o tek nekoliko znanstvenih radova, no i to je sasvim dovoljno da potražimo odgovore na pitanja o pojavi za koju je narastao interes nakon nedavnih potresa u Jadranu. Evo što je rekao u intervjuu za Večernji list.
Ako imamo ovako česte potrese, nisu li onda i tsunamiji česti, no ipak preslabi da bismo ih uočili?
Upravo suprotno. Rekao bih da su oni ono što u engleskom zovu “low probability high impact” događaji, odnosno takvi događaji koji su jako malo vjerojatni, ali imaju jak učinak jednom kada nastupe. S kolegicom Mirom Pasarić i još nekim talijanskim kolegama radio sam katalog jadranskih tsunamija koji smo i objavili 2012. godine, a po glavnoj tablici iz tog rada koja obuhvaća vrijeme od 16. do 20. stoljeća, dakle nekih 500 godina, pronašli smo 27 tsunamija. Dakle, oni doista nisu tako česti. I pri tome ne mislim samo na tsunamije koji imaju velike amplitude, to mogu biti i oni s valovima od tek 10 cm. Među tih 27 imate manjih od nekoliko desetaka centimetara i pola metra, ali i onih od 10 metara, što nije malo. Vrlo su rijetki, ali kada se dogode, mogu biti vrlo jaki. I očito je da su nam zanimljivi jer nas iznenađuju te zbog njihove rijetkosti na njih nismo nikada pripremljeni. Ljudi su spremni suočiti se s nečim što se događa svaki dan, a ne s nečim što će se možda dogoditi jednom u stotinu godina te, kada dođe, možda može biti razorno. Potresa ima koliko ima i oni su dobro dokumentirani. Tsunamiji su uglavnom, u 80 posto slučajeva, uzrokovani potresima iako ima i onih koje uzrokuju vulkanska erupcija, odron ili eksplozija. Pri tome ne uzrokuje ni svaki potres tsunami, i mehanizam potresa mora biti odgovarajući. Ako je potres jak, ali kod njega dolazi do lateralnog micanja, neće biti velikog pomaka dna mora pa neće biti ni tsunamija. Može zato biti puno potresa, ali malo tsunamija, zbog toga su oni tako rijetki.
Kakva je onda povijest tsunamija u Jadranu, znamo li kakav je i kada bio najjači?
Jedan je način da se gleda povijest pa, ako se jak tsunami dogodio i prije 500 godina, onda postoji neka šansa da se dogodi opet. Najjači tsunami u Jadranu bio je 30. srpnja 1627. godine na poluotoku Gargano, na talijanskoj strani, preko puta Splita. Procjenjuje se da mu je visina bila deset metara, a ona se mjeri od dola do brijega vala. Još jedan značajan bio je 1667. godine, tada je bio onaj čuveni dubrovački potres o kojem ima puno podataka, iako nije bilo mjerenja, no puno je opisa. Visina tog tsunamija bila je šest metara. To nisu mali tsunamiji. Mjerenja imamo proteklih stotinu godina, vrše se mareografima, uređajima kojima se mjeri visina razine mora. U tih 100 godina najveći tsunami koji smo zabilježili bio je 1979. godine kada je bio crnogorski potres. Bio je visok oko pola metra, no gledajući strogo lokalno, uvidjeli smo da je na nekim mjestima on bio puno jači, posebno u bokokotorskom zaljevu, a nekoliko ljudi je i poginulo zbog tog tsunamija. I to je njihova karakteristika, mogu biti dislocirani, na nekim mjestima jaki, na drugima ih uopće nema. To je zbog oblika obale i dna ispred nje, što je uzrok loma i refleksije tsunamija.
Drugi je način da se napravi statistika potresa s pripadnim povratnim periodima pa uz pomoć matematičkih modela vidi kakav bi bio tsunami za najvećih potresa. U jednom talijanskom radu iz 2007. godine opisano je kako se to točno radi. Na karti izvorišnih područja gledate koji su u njima najjači mogući potresi i s pomoću matematičkog modela dobijete koliko bi jak mogao biti tsunami. Tako su došli do toga da bi za dubrovačko područje, gdje je moguć i potres magnitude 7,5 uz vrlo duge povratne periode, i više od 1000 godina, moguć i tsunami amplitude oko pet metara, znači visine oko 10 metara.
Po obje te osnove, u Jadranu je najveći tsunami koji možemo očekivati 10 metara, to nije poput onih u Pacifiku ili Indijskom oceanu koji mogu doseći i 30 metara, ali nije ni tako malo.
Kolike su bile štete od jakih tsunamija koji su se do sada događali u Jadranu?
Zapisi o tsunamiju koji se dogodio u Garganu i koji je prilično poplavio unutrašnjost govore i o velikom broju poginulih. No pitanje je koliko su ti zapisi pouzdani jer se radi o 17. stoljeću. Ovaj crnogorski tsunami bitno je bolje dokumentiran pa podaci o njemu govore o jednom ili dva poginula. Bez obzira na to što su oni tako rijetki, ali intenzivni kada se pojave, dobro je da se ljudi educiraju jer to je jedan od najboljih načina obrane od njih. Tsunamiji se mogu na obali manifestirati na dva načina, tako da odmah dođe visoka voda pa se onda ne možete zaštiti, no ponekad se dogodi da se voda najprije povuče, a tek onda dođe visoki val. Tako bi u školama djecu trebalo poučiti da u takvim situacijama, kada se more povuče, ne treba ići gledati što se događa, nego se treba okrenuti na drugu stranu i skloniti se. Tako je jedna djevojčica iz Velike Britanije spasila stotinjak ljudi 2004. godine kada se dogodio tsunami na Tajlandu gdje je bila s roditeljima. Bili su u hotelu, a more se povuklo i upravo je ona vidjela da se more povlači i rekla kako je u školi učila da je opasno približavati se i da se treba maknuti. Srećom, poslušali su je i spasila je stotinjak života od tog tsunamija čija je visina bila oko 30 metara.
Je li ova recentna serija potresa na jugu neobična ili ne treba privlačiti previše pozornosti?
Pogledamo li popis potresa koji su se dogodili na tlu Hrvatske zadnjih stotinjak godina, onda imate potres 1938. godine u području Palagruže magnitude 5,6, pa 1956. godine blizu Visa magnitude 5,8, pa dva na području Makarske 1962. godine magnitude 5,9 i 6,1, pa u području Jabuke 2003. godine magnitude 5,9, pa još jedan blizu Jabuke 2004. godine magnitude 5,5. Ovi zadnji uklapaju se u tu sliku, bili su na području Visa i Palagruže, sličnih ili manjih magnituda. Dakle, ništa što se već nije dogodilo i uklapa se u tu sliku.
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL 01.04.2021., Zagreb - Akademik, Mirko Orlic na Geofizickom zavodu, geofizicar, jedini nas strucnjak za tsunamije. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL
Često se čuju mišljenja kako je Dubrovnik na mjestu na kojem bi se mogao dogoditi zaista razoran potres, takav kakav ga je i porušio u 17. stoljeću?
To nitko ne može reći. Točno je da je zadnji veliki potres bio 1667. godine, a njegova se magnituda vodi kao 7,4, što je velika magnituda, ali imamo i crnogorski iz 1979. godine koji nije daleko od toga. Njegova je magnituda bila 6,8, što jest slabije od tog dubrovačkog, ali se još uvijek radi o velikom potresu. Periodičnosti nema, nitko ne može reći povećava li se vjerojatnost novog potresa s vremenom. Kada kažete da je povratni period tisuću godina, onda to ne znači, ako je potres bio 1000. godine, da će se ponoviti 2000. godine. Može se dogoditi da unutar stotinu godina imate tri u nizu, a onda nekoliko tisuća godina niti jednoga. Povratni je period naprosto statistički podatak. Ne možete predvidjeti sva četiri potrebna parametra koji opisuju potres, mjesto, vrijeme, magnitudu i pripadnu vjerojatnost. Nedostaje podatak o vremenu. Kako ne pratimo naprezanje u unutrašnjosti Zemlje, tako ne možemo znati ni kada će biti potres. Ono što možemo jest koristiti do sada prikupljene podatke i temeljem njih napraviti statistiku kojom se određuje povratni period. Jedina zaštita kada je riječ o potresima je gradnja, a pomaže i edukacija. Jer, tsunamiji su sporiji od potresnih valova, iako to u Jadranu koji je mali ne igra veliku ulogu. No kada se dogodi potres, vrlo brzo to doznate, ako je bio velike magnitude, mogu se dati upozorenja za tsunami. Do dolaska tsunamija na oceanima može proteći sat, dva ili tri, educirani ljudi mogu i kvalitetno reagirati u tom slučaju. Ovdje, na malom prostoru, sve se može dogoditi u nekoliko desetaka minuta. No edukacija svakako može pomoći.
Što je s opremom, možemo li mjeriti potrese ispod mora?
Nemamo instrumenata za praćenje podmorskih potresa, imamo tek seizmografe za kopno. A postoje i instrumenti, seizmografi koji se stavljaju na dno mora u moguće epicentralno područje, zovu se Ocean Bottom Seismometers, OBS. Polažu se na dno mora i tamo budu godinu dana ili koliko već imaju memorije, a onda se vade i iz njih se izvlače podaci o potresima koje su zabilježili. Mi toga u Hrvatskoj još nemamo. Kolege seizmolozi kažu da su zainteresirani da se to nabavi i da se s time počne raditi, a i ja to smatram odličnom idejom. Kako sam ja oceanograf, bavio sam se sličnim mjerenjima. Nismo mjerili potrese, nego morske struje koje se mjere na sličan način, također instrumentima na dnu mora. I to se može napraviti, postoje istraživački brodovi s odgovarajućom opremom za postavljanje instrumenata, a instrumente bismo trebali nabaviti jer imamo takva trusna područja oko Jabuke, Visa, Dubrovnika. Znanje je druga stvar, jer rad u moru puno je složeniji nego na kopnu, oprema je skuplja, mora izdržati visoki tlak i koroziju, a i okoliš u kojem se radi je bitno drugačiji. Riječ je o specifičnom pogonu, ali u koji bi Hrvatska trebala uložiti jer imamo seizmički aktivna područja. Mislim da imamo ljude i brodove kojima bismo to mogli obaviti, ali nemamo takve opreme. Ono s čime smo do sada radili su strujomjeri koji su teški oko 600 kg i budu u moru po pola godine, vrlo su skupi, oko 100.000 dolara, a bila su to prva dugoročna mjerenja struja u Jadranu. S takvim instrumentima, uz brod s kojega ćete ih položiti, treba vam i osiguranje jer može doći do cijelog niza problema, more je vrlo neprijateljski medij za rad, bitno teži od kopna i zraka.
Kakva je po vašem mišljenju gradnja na jugu koji je upoznao jake potrese?
Čini mi se da su nakon potresa koje su imali ljudi na jugu postali svjesni važnosti gradnje, kao što smo i mi ovdje, u Petrinji i Zagrebu sada svjesniji. Vjerujem da su pripremljeni i za magnitudu 7. No ima jedna važna stvar koju mislim da treba reći. Ovi zadnji potresi u Petrinji i Zagrebu podsjetili su kako treba organizirati protupotresnu gradnju, pogotovo su podsjetili na to da je ideja apsolutne konzervacije kod koje će se držati originalnih materijala, originalnih načina gradnje, neracionalna. Imate slučaj godinama rekonstruirane crkve koja se sada opet srušila. Znanje o gradnji iz 15. stoljeća ne može biti jednako dobro kao znanje iz 21. stoljeća. Očito je da se mora ići na varijante gdje građevina izvana ima izvorni oblik, ali iznutra mora biti građena na suvremen način. Sve ostalo ugrožava ljude. Apsolutno sam protiv cjelovitog konzerviranja u korist jedne sasvim nove tehnologije gradnje koja će tamo gdje je važno sačuvati izgled, ali će se držati današnjih principa gradnje. Što se tiče obale, ako možemo suditi po Dubrovniku koji je u cijelosti nanovo sagrađen nakon potresa 1667., ono što danas vidite faktično je novogradnja koja je dobro podnijela i onaj potres iz 1979., a možemo se nadati da se na takve stvari mislilo. Vjerujem da bi naši studiji trebali razvijati cijelu jednu novu generaciju arhitekata i građevinara koji će na najbolji mogući način usklađivati zahtjeve konzervacije i zahtjeve protupotresne gradnje.
