Akademik Ivica Kostović rođeni je Zagrepčanin, ali ne navija za Dinamo; u mirovini je, ali i dalje intenzivno istražuje ljudski mozak te ne stigne pisati političke memoare; ne sudjeluje aktivno u političkom životu, ali je član Središnjeg odbora HDZ-a i uskoro bi po funkciji mogao postati član Predsjedništva HDZ-a.
No kako se 14. svibnja navršava 96. obljetnica rođenja prvoga hrvatskog predsjednika, s njime smo razgovarali kao s posljednjim predstojnikom Ureda predsjednika Franje Tuđmana. Bi li Tuđman bio zadovoljan današnjom Hrvatskom?
Jednim dijelom bio bi jako zadovoljan, jer Hrvatska je i dalje samostalna, neovisna država, jer je dio EU, jer imamo vojsku koja jamči neovisnost i jer postoje, iako stanje nije idealno, nove mogućnosti za hrvatski narod u BiH. Mislim na europske integracije kao jedino rješenje za BiH. No siguran sam da bi ga obuzeo pravedan bijes – jer on je bio iskonski pravdaš, puntar – zbog toga što se Hrvati iseljavaju i što nije ostvaren njegov san da se vraćaju Hrvati iz iseljeništva. Bio bi zabrinut i zato što nema jedinstva u nekim bitnim pitanjima, a strašno bi ga zabrinjavalo i to što je ugrožena sudbina Hrvata u BiH.
Kažete da bi bio zabrinut i zbog nejedinstva u nekim bitnim pitanjima. Koja su to pitanja?
Jedno od njih je pomirba kao bitna sastavnica Tuđmanove politike.
Nakon rata pokazalo se da pomirba djece ustaša i partizana nije uspjela, a dodamo li tome jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske, ispada da nisu uspjele dvije sastavnice Tuđmanove politike?
Da, pomirba nakon rata nije uspjela. Tuđman je smatrao da mali hrvatski narod može u svojoj povijesti ostvariti velike pothvate samo zajedništvom. I to se pokazalo u Domovinskom ratu. No ja sam nezadovoljan zbog toga što se nije dogodila barem tiha lustracija zločina. Ne zaboravite, za masovne zločine nakon Bleiburga, u Mariboru, Maceljskoj šumi i na Križnom putu nitko se nije ni ispričao. Što se tiče pomirbe, Tuđman je njome na svoju stranu pridobio i iseljenu Hrvatsku, ali tajna je u tome da on pomirbu nije zamislio za nas, nego za naše unuke, za budućnost.
Želite reći da pomirbe u Hrvatskoj neće biti sve dok ne stasaju nove generacije?
Da. Pomirba je gotovo nemoguća sve dok postoje rane. Kad je moja kći bila ranjena, Tuđman mi je rekao da gotovo nema hrvatske obitelji kojoj netko nije stradao ili u Drugom svjetskom ratu ili u Domovinskom ratu. Htio je reći da te rane postoje, no ja kao znanstvenik znam da mogu potisnuti to da je netko usred Zagreba ranio moju kćer, ali ne mogu to negirati. Pomirba je moguća kao dogovor, ali ako je nekome ubijen netko blizak, to se ne može izbrisati iz sjećanja. Ti ljudi žive s osudom, njihove su rane na emocionalnoj razini usađene u njihovu dušu, u njihov mozak.
Što znači tiha lustracija?
Tuđman o tome nikad nije govorio na sjednicama, niti bi takvo što rješavao osnivanjem povjerenstava. Prema tome, ne mogu reći što je mislio o lustraciji jer o njoj nije govorio, ali i sam je vidio dokle ćemo doći počnemo li kopati po Udbinim dosjeima. Tiha lustracija značila bi micanje s istaknutih položaja onih koji su u komunizmu indirektno odgovorni za neke političke zločine, značila bi micanje s čelnih političkih pozicija onih koji su bahato govorili da im je žao što još više ljudi nije pobijeno nakon Bleiburga ili u Macelju. Tiha lustracija bila bi i to da se kao povijesna činjenica zabilježi da je Hrvatska uspjela zahvaljujući pomirbi te da tu činjenicu prihvate i lijevi i desni, i djeca ustaša i partizana.
Međutim, protuargument je bio da bi Tuđman lustraciju morao početi u svojim redovima.
Ja samo kažem što meni znači pojam tihe lustracije.
Zašto Tuđman nikad nije posjetio Jasenovac?
Vidite, predsjednik je želio, kao konstantu svoje pomirbene politike, da se na Medvedgradu podigne spomenik koji bi simbolizirao sve žrtve i na kojem bi se odavala počast svim žrtvama. Znači, pomirba umjesto revanšizma.
Pa su ga optuživali za miješanje kostiju ustaša i njihovih žrtava.
Nije riječ ni o kakvom miješanju kostiju, nego o jednom simbolu. Tuđman nikad nije išao u Jasenovac jer bi se to zloupotrijebilo. On je bolje od drugih znao koliko je tamo stvarno bilo žrtava. Nije ih umanjivao, nego je znao što piše u beogradskim arhivima, pa su ga napadali, a da je išao u Jasenovac, napadali bi ga još više.
Ali nije išao ni u Bleiburg?
Ista stvar: da je išao u Bleiburg, napadali bi ga da se kao antifašist ide pokloniti ustašama. Gledajući iz današnje perspektive, dobro je što nije odlazio.
Kakav je vaš osobni stav o tome spomeniku na Medvedgradu?
Ideja je zapravo odlična i možda bi zaživjela da je HDZ ostao na vlasti, ali priznajem da mi se činila pomalo umjetnom. No mnoge vam se stvari u početku čine takvima, kao što je recimo držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne. Ali kad sam vidio da to čini kardinal Kuharić, znao sam da ću domovinu na srcu držati do kraja života. U Švedskoj je posve normalno da se ljudi u restoranu ustaju kad se spušta zastava. Zamislite da kod nas nekim tajkunima na janjetini i žderačini kažete da se ustanu u 19 sati kad se spušta zastava! Pa kod nas zastava nema ni za Dan državnosti! I stranci bi nas više poštovali da cijenimo svoje simbole. Suverenost Hrvatske Tuđmanu je uvijek bila na prvom mjestu. Jesmo li danas, nakon ulaska u Europsku uniju i gledajući odnos naših vlada prema Bruxellesu, “svoji na svome”? Tuđman je želio baš to, da smo svoji na svome. Bit politike tuđmanizma zapravo je čelična volja u ostvarenju slobodne, samostalne i neovisne Hrvatske. Stoga ako si protiv Tuđmana, onda ja čitam da si protiv takve Hrvatske. Vrlo jednostavno. E sad, što se tiče bruxelleske politike prema nama, ona nam daje okvir, ali tko nama brani da budemo malo čvršći u nacionalnoj politici. Mislim na edukaciju, na umanjivanje uloge Domovinskog rata i Franje Tuđmana, na to da ne poštujemo svoju kulturnu baštinu, povijest, a posebno jezik. Brani li nam to Bruxelles? Ne. U ugovoru s EU nigdje ne piše da ne trebamo poštovati svoje vrijednosti. A da ih poštujemo, dojam o slobodi i samosvijesti bio bi jači, a možda bi i manje ljudi odlazilo u inozemstvo. Nitko nam ne brani da u nekim pitanjima budemo neovisni poput Mađarske.
Mislite da smo previše podložni Bruxellesu?
I tamo gdje ne treba. Tko nam brani da kažemo: u ugovoru nema toga i toga, mi imamo svoj vlastiti put. Ja bih takvu neovisnost branio.
Prijeđimo na današnji HDZ i njegov novi Statut, koji će biti donesen potkraj mjeseca i kojemu, logično, ton daje predsjednik stranke Andrej Plenković. Ima li u njemu Tuđmana i tuđmanizma?
U temelju Statuta HDZ-a je tuđmanizam. To je čvrsta jezgra HDZ-a. Znači, neovisna, samostalna, demokratska država nastala voljom naroda. Pitanje je samo ima li u stranci dovoljno ljudi koji će paziti da se pri transformaciji HDZ-a u modernu demokratsku stranku desnog centra taj tuđmanizam ne izgubi. Šeks i ja konstatirali smo da smo nas dvojica najstariji članovi Središnjeg odbora u HDZ-u i sad se pitaš, kad nas ne bude, tko će braniti tuđmanizam. Nisam ja neki aktivni čimbenik u stranci, ali sam profiliran tako da ću braniti tuđmanizam. U HDZ-u sam i ostao zbog osnovnih postavki Statuta, a ne da bih podržavao ovog ili onog predsjednika.
Novim Statutom HDZ se pozicionira kao stranka europskog desnog centra. Tuđman je pak inzistirao da HDZ bude stranka centra, koja je doduše imala svoje lijevo i desno krilo, ali da ne bude ni lijevo ni desno.
Da, inzistirao je na centru. Čak nije dopustio da u Statut uđe odrednica da je HDZ demokršćanska stranka. Ali je okupljao sve koji su bili za Hrvatsku. On ne bi bio za pozicioniranje stranke u desni centar, ali Plenković to mora učiniti da bi nastavio restrukturiranje HDZ-a. No kao dobar političar, svjestan je da to nije moguće provesti odmah, preko noći.
Zašto?
Zbog jake središnje jezgre koja još postoji u stranci.
Hoćete reći da je HDZ još uvijek u centru?
Da. Ja sam tu da pazim da ne ode ulijevo. Uostalom, u mozgu je dominantna lijeva hemisfera, pa se moram brinuti za desno (smijeh). Ubuduće, ako se usvoji novi Statut, ja ću po funkciji, kao predsjednik Akademske zajednice HDZ-a, biti član Predsjedništva stranke. Je li Plenković suverenist ili europski federalist? Kako ga vi vidite? On je europski političar koji želi suverenost tamo gdje je ona moguća. Ne možemo sad izići iz EU, NATO-a i ostalih integracija.
Politički analitičari uspoređuju ga sa Zoranom Milanovićem i ocjenjuju da su po političkom habitusu vrlo slični?
To pišu novine. I Milanović je to rekao javno da bi umanjio izborne šanse HDZ-a. Ali Plenkovićev odnos prema braniteljima, jeziku, povijesti, vojsci pokazuje da je suverenist. Nije važno kako se on osjeća kad dođe doma, o njemu govore njegovi postupci.
Znači li to da se ne slažete s onima koji misle da je previše podložan Bruxellesu?
To je samo dojam.
Možete li ga usporediti s prethodnim predsjednicima HDZ-a?
Ponajprije, nitko se ne može usporediti s Franjom Tuđmanom. Bilo bi to i nepravedno jer nitko nije bio u situaciji da se dokaže kao vođa naroda i povijesna osoba. U usporedbi s ostalima, Plenković je bolji. Sanader je imao narcisoidnu crtu, bio je sklon veličanju sebe, Jadranka Kosor bila je prijelazna predsjednica koja je morala raditi kompromise, a Karamarko je bio dobar zbog istinske domoljubne linije i želje da provede lustraciju, ali nije bio predsjednik Vlade pa to i nije mogao provesti. Plenković je svjestan svoje karijere i svog uspjeha, ima samosvijest jednog Sanadera, ali mnogo je oprezniji u izražavanju. Neki to smatraju slabošću, no današnja politička scena u Hrvatskoj ne trpi jake riječi, jaka isticanja. Naslijedio je probleme, od Agrokora i Ine do suočavanja s prošlošću i obrazovne reforme, ali dobro pliva. Doduše, pred njim su najveći izazovi: stvarne reforme, jedinstvo HDZ-a itd. I nešto vrlo bitno, Plenković nije korumpiran i svjestan je te svoje kvalitete.
S obzirom na okolnosti u Hrvatskoj i međunarodnoj zajednici, je li Hrvatskoj potreban državnik Tuđmanova tipa?
Vidite, Ivo Pilar, koji je predvidio Jugoslaviju puno prije nego što je ona došla, napisao je 1868. da Hrvatsku iz “ove kose ravnine”, dakle iz situacije kad kliziš u svakojake asocijacije, uključujući i južnoslavensku, može izvući samo snažna politička ličnost, čelične volje i strahovitog naboja koja će razdijeljene Hrvate skupiti. I onda se pojavio Tuđman, koji je imao te odlike. Međunarodni političari, koji su pazili da opstane njihova miljenica Jugoslavija, za njega su rekli da je bio “virus u geostrateškim računalima velikih”. Danas, u nekoj kriznoj situaciji, ja vam tvrdim, ne bi dopustili novog Tuđmana. Odmah bi ga maknuli. Europa ne voli čvrste nacionalne tonove u hrvatskoj politici. Pogledajte mađarskog premijera Orbana, koji radi za nacionalni interes, a oni su ga proglasili reakcionarnim. No nadmoćno je dobio izbore i što mu mogu. A naši su povučeni i jedva dobiju izbore. Nešto bi se iz toga moglo zaključiti. Kad si u nekoj kriznoj situaciji, a iza tebe je domovinska i iseljena Hrvatska i narod u BiH, čovjek puno toga može napraviti.
Što je ostalo od Tuđmanove ostavštine?
Zadovoljan sam kad vidim ulicu Franje Tuđmana, njegovu bistu, spomenik, kad sletim na aerodrom s njegovim imenom, ali najvažnija je ostavština država, koja je i dalje demokratska, slobodna i neovisna i još bolje zaštićena u EU i NATO-u. On je najzaslužniji za njezin nastanak. Velikana je bilo i bit će ih, ali kao što Francuzi imaju De Gaullea, tako mi imamo Tuđmana.
Hrvati u BiH na to bi vam rekli: a što je s nama i našim položajem u daytonskoj BiH?
Gledajte, ja sam neizravni svjedok razvoja situacije u BiH, za koju velesile nisu imale rješenje. Tuđman je svom žestinom branio interese hrvatskog naroda. Svjestan sam sadašnjeg teškog položaja Hrvata u BiH i tvrdim da je jedino rješenje njihova pitanja ulazak Bosne i Hercegovine u EU. Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, u tome treba igrati ključnu ulogu.
Kakav je bio vaš odnos s Tuđmanom?
Prije nego što me pozvao da budem predstojnik njegova ureda, odradio sam sve zadaće koje mi je zadao. Moj unuk definirao je to vrlo jednostavno. Kad su ga pitali što mu je bio dida kod predsjednika, on je rekao da sam Tuđmanov sluga (smijeh). Radio sam, dakle, sve što je predsjednik rekao, jer sam znao da ima širi pogled od mene.
Možete li nam ispričati koju anegdotu s njime?
Evo jedne. Vozimo se u Kopenhagenu u autu i veli on meni: “Moraš biti predsjednik zagrebačkog odbora HDZ-a.” A ja kažem: “Ali, predsjedniče, ja navijam za Hajduk.” A on će: “Onda ne možeš biti!” I odmah me upita: “Koga onda predlažeš?” “Božu Biškupića”, spremno ispalim. Znači, nisi smio reći “ne” ako nemaš valjan razlog i moraš odmah predložiti rješenje. Od tog momenta povisio mi se rejting u Vladi. Nikica Valentić i drugi rekli su mi da je Hajduk jedini razlog zbog kojeg me je mogao osloboditi te funkcije.
Stvarno navijate za Hajduk?
Da. Tuđman se čudio: “Kak možeš, rođen si u Zagrebu?!” Ali moj je otac Dalmatinac.
Kako ste znali da će taj argument upaliti?
Nisam znao. Otkrit ću vam tajnu. Meni u takvim trenutcima mozak nevjerojatno brzo proradi. To mi je odlika, ali samo u takvim, “kriznim” trenutcima. Inače stalno dvojim, paničarim...
Je li bilo još zgoda?
Naravno. Dva dana prije mirne reintegracije Podunavlja trebao sam se suglasiti da se srpskim liječnicima koji su medicinu završili u Banjoj Luci priznaju diplome, ali bez ikakve provjere njihove valjanosti. William Walker, koji je naslijedio Kleina, zaprijetio je da neće biti svečanosti mirne reintegracije ako bude provjere diploma. I kaže mi Tuđman: “Moraš i žabe gutati za Hrvatsku!” Tako sam pokojnom Mandiću rekao da učini što može, da provjeri diplome, ali jasno da to nije stigao učiniti. Evo i “sportske” anegdote. Tuđman je volio sport i smatrao je da je sport važan za politiku. Jednom mi je rekao: “Moraš pomoći Hajduku.” Ja to shvatio ozbiljno, dogovorio da Ina, HEP i HT budu sponzori, oni dali po tri “milje” i Hajduk izišao iz deficita. Pita mene poslije Tuđman: “Kaj se to događa s Hajdukom?” Ja velim: “Pa rekli ste mi da pomognem.” Naime, Canjuga me tužio Tuđmanu, da “Kosta previše pomaže”.
Cijeli život proučavate ljudski mozak. Mogu li se rezultati vaših istraživanja primijeniti u politici?
Nema nikakve dvojbe, samo ih treba željeti primijeniti. Dokazano je: za velike odluke u politici potrebna je kognitivna zrelost, koja ne dolazi prije 26. godine. I mora postojati minimum empatije, što se također može ispitati. Psihološka testiranja razvijena su samo u biznisu, a mogla bi se primijeniti i na političare. Pa vidite da nijedna velika tvrtka ne uzima psihopata za direktora, ali psihopat u Saboru je moguć.
Kako takvi prevare birače?
Svi koji idu na izbore služe se Goebbelsovom tehnikom marketinga, neuromarketinga i brainwashinga, a birači nemaju temeljno znanje o tome kako mozak prima informacije i kako može biti prevaren. Svi pljuju političare jer varaju, ali dijete prvi put uočava prijevaru već sa četiri godine. Znači, sami smo krivi za to što se damo prevariti.
Postoji li igdje u svijetu psihološko testiranje političara?
Indirektno postoji. Kad odu na medicinski pregled, kao što je to učinio Trump, liječnik iz običnog razgovora može procijeniti i tjelesne i druge osobine. Ne mora on biti samo psihijatar. U kulturnim zemljama političar se sam podvrgava pregledu. Glupo je da testiranja ima za sve osim za političare. Ja bih preporučio preglede političara.
Kako onda spriječiti psihopata u Saboru?
Jedini je način da narod čita.
