Što god pokazala istraga o padu zrakoplova u blizini Mostara, tužna spoznaja da je izgubljeno pet ljudskih života ostaje. Njihove obitelji nikakvo obrazloženje neće i ne može utješiti. Njima utjeha nije ni solidarnost i pijetet koji prema tragično nastradalim sugrađanima protekla dva dana iskazuju građani Mostara, Hercegovine i cijele države.
Ipak, za nas kao društvo važno je da znamo i želimo pokazati osjećaje u ovako teškim trenucima. Danas, sutra i nikada, obitelji Lovrić, Karačić, Sipović i Hadžiomerović, ne smiju ostati same. Utjehe nema, ali pomoć i potpora njima će biti potrebne. Mostarci su i do sada pokazali da u najtežim trenucima znaju biti ujedinjeni. A nesreća, poput ove, jedan je od takvih trenutaka kada je ljudski pokazati jedinstvo. Uče nas tomu i dječaci i djevojčice koji su s Lukom, Lanom i Armanom dijelili dječje radosti. Način na koji se prijatelji iz škole danas opraštaju od njih iskren je, kakve dječje emocije samo i mogu biti. A spontanost Mostaraca koji već danima pale svijeće za poginule, pokazuje da smo, unatoč svemu, i mi odrasli ostali ljudi.
Bio je to crni vikend za Mostar i Hercegovinu jer su u nesrećama, onim prometnim, izgubljena još dva mlada života. Važno je i prevažno raditi na sigurnosti, prevenciji, kako bi Mostar, ali i svi drugi gradovi u budućnosti što je moguće rjeđe prolazili kroz ovakve tragedije. Ljudski život, sigurnost svih, a posebno djece, mora biti ispred svega. Za zemlju koja je u četiri ratne godine ostala bez više od 100 tisuća ljudi, svetost života mora biti imperativ.
Danas će Mostar biti najtiši grad na svijetu i da nije bilo formalne odluke o Danu žalosti u gradu i Hercegovačko-neretvanskoj županiji, Mostar bi danas tugovao i šutio. Nikakve riječi ne mogu opisati tugu koja se nadvila nad ovim gradom i zato ih danas ne treba ni trošiti. Ove tuge, stvarne nesreće i problema trebamo se prisjetiti svaki put kada, zaokupljeni nekim prolaznim nedaćama, zaboravimo da smo samo ljudi. A danas samo šutimo i tugujmo.
Komentar Dejana Jazvića
