Ujedinjeni u molitvi, s krunicama i sklopljenih ruku, sinoć su se okupili Hrvati, tisuće njih, u Mostaru i širom Bosne i Hercegovine uoči svetih misa ispred crkava kako bi iskazali potporu šestorici bivših dužnosnika Herceg-Bosne kojima se danas izriče drugostupanjska presuda pred Međunarodnim sudom u Haagu za ratne zločine počinjene na bivšem jugoslavenskom području.
Tako će biti i danas na mjestima stradanja Hrvata i u obiteljskim domovima haaških uznika čija će presuda u bitnome označiti i jedno vrijeme te odrediti i budućnost odnosa u zemlji koja još živi zarobljena u zamrznutom konfliktu i nepravednom miru, ali i dati odgovor je li Republika Hrvatska bila jedini agresor za vrijeme jugoslavenskih ratova, kako je to u prvostupanjskoj presudi utvrdilo sudsko vijeće navodeći da je postojao navodni udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja i pripajanja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.
Bošnjačka strana očekuje osuđujuću presudu, dok srpski predstavnici uglavnom benevolentno promatraju taj nastavak pravosudnog hrvatsko-bošnjačkog rata.
Tuđman, Šušak, Bobetko
Predmet Herceg-Bosna najopsežniji je predmet u povijesti Haaškoga tribunala, a na pravomoćnu presudu čekalo se čak 13,5 godina. I za vrijeme toga procesa oboreni su svi rekordi. Gotovo 5000 dana proteklo je od podizanja optužnice i njihova pritvaranja. Prvostupanjskom presudom Haaški je tribunal 29. svibnja 2013. godine nepravomoćno osudio šestoricu dužnosnika na 111 godina zatvora.
Bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić 20, kao i načelnici Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić osuđen je prvostupanjskom presudom na 16 godina zatvora, a predstojnik Odjela za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Pušić jedini danas neće biti na izricanju presude jer je iz Tribunala, koji s ovim predmetom formalno završava 24-godišnji rad, dobio obavijest da ne mora nazočiti ovome činu, što se u odvjetničkim krugovima tumači ohrabrujućim naznakama da drugostupanjska presuda zasigurno neće biti teža od prvostupanjske.
A najteži oblik i kvalifikacija prvostupanjske presude upravo je ocjena prvostupanjskog vijeća da su osnivanjem Hrvatske zajednice, a zatim i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ti dužnosnici bili dio navodnog udruženog zločinačkog pothvata s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Jankom Bobetkom čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne, njezina pripajanja Republici Hrvatskoj ili pak proglašavanja neovisnom državom.
Upravo su najviše energije predstavnici obrana, ali i šestorica nekadašnjih dužnosnika, posvetili opovrgavanju navoda o postojanju UZP-a, što je novost koju je uvela bivša tužiteljica Carla Del Ponte koja je i potpisala prvostupanjsku presudu šestorici. Protiv UZP-a izdvojeno mišljenje napisao je i predsjedajući prvostupanjskog vijeća sudac Jean Claude Antonetti.
Postoje najmanje tri scenarija s drugostupanjskom presudom, a samim time mogućih pravnih i političkih posljedica. U slučaju da je Žalbeno vijeće Haaškoga tribunala potvrdilo prvostupanjsku presudu, jer je ona donesena mjesecima prije, a danas se samo izriče javno, bit će zabilježeno da su Republika Hrvatska i Hrvati u BiH jedini na bivšem jugoslavenskom području vodili agresivni rat te sudjelovali u međunarodnom sukobu.
Oblikovat će i BiH
Takvo što Srbija nema ni u jednoj presudi, ali ni BiH, iz koje se vodila agresija na Hrvatsku. To bi teorijski otvorilo mogućnost da eventualno bošnjačke žrtve tuže Zagreb i traže odštetu, a Hrvatima u BiH bude nametnut novi teret kolektivne krivnje po uzoru na pokušaje nakon Drugog svjetskog rata da se sve Hrvate proglasi ustašama.
Drugi, nešto blaži oblik UZP-a, koji bi više odgovarao službenom Zagrebu, jest da se tzv. veliki UZP stavi po strani i izbace Tuđman, Šušak i Bobetko, kojima je krivnja dokazivana nakon što je Stjepan Mesić Haagu dostavio predsjedničke transkripte, koji su inače bili državna tajna. I posljednji scenarij, koji priželjkuje Zagreb, ali i Hrvati u BiH, jest da se skine veliki, ali i više malih UZP-a i da Herceg-Bosna bude oslobođena optužbi, što bi dovelo do pomirenja.
O toj presudi ovise i budući odnosi između Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH. Napose hoće li biti jednakopravni u zemlji koja još nije riješila sve probleme nastale iz proteklog rata. Ponajprije stoga jer su Hrvati prihvaćali sve mirovne sporazume, a Herceg-Bosnu utemeljili u dramatičnim satima istoga dana kada je padao Vukovar.
Price o pomirenju su deplasirane. Bosnjaci nikad nece odustati od nametanja politickih predstavnika Hrvatima, Bosnjaci nikad nece odustati od politike A. Izetbegovica, koji je generirao sukobe odbijajuci mirovne planove, za razliku hercegbosanskih Hrvata, koji su prihvatili svaki mirovni plan. Bosnjaci jos uvjek sanjaju povratak Turaka u BiH.