Vjerojatno nikada od veljače 1943., kada su se u Prozoru i okolici nemilosrdno "mlatili" partizani i Talijani iz divizije Murđe, ovaj mali gradić nije bio raskopaniji, razrušeniji i neprohodniji kao ovih dana. Teško da je i prije gotovo 69 godina zaglušujuća buka topova, tenkova, mitraljeza i drugih oruđa i oružja bila jača od ove koju na prozorskim ulicama stvaraju teški bageri, kamioni, ralice, valjci, mikseri, traktori, bušilice i druga mehanizacija. Dojam je da se sve trese, grmi, ruši, kopa, zatrpava i razvlači. Na ulicama pravi krateri, razvučene cijevi, kabeli... Nešto slično posljednjih je tjedana i mjeseci ljutilo i još ljuti Mostarce, Širokobriježane, Posušake, Tomislavgrađane i stanovnike drugih mjesta u Hercegovini. No, gradilište u Prozoru čini se kataklizmatičnijim od svih tih mjesta. A opet, učinilo nam se kako su Prozorčani najravnodušniji i najmanje ljuti:
- Kad se radi, mora se malo i trpjeti. A lijepo je što se radi. Neće nam ništa biti što ćemo još koji dan preskakati lokve i gaziti blato. Sve će to proći i zaboraviti se, a izgrađeno će ostati, rekao nam je profesor filozofije u Srednjoškolskom centru Prozor Zoran Stojanović. Pitali smo ga gdje možemo naći načelnika općine Jozu Ivančevića, kojega nije bilo u uredu, a na mobitel se nije javljao:
- Sigurno je negdje na ulici s radnicima. A na mobitel se ne javlja jer ga vjerojatno ne čuje od buke, rekao nam je Zoran i spretno nas proveo kroz "katakombe" do načelnika koji se nalazio na raskrižju ulica Kralja Tomislava, Splitske i Dive Grabovčeve i nadgledao radove:
Vodovod, kanalizacija...
- Radimo ubrzano i pokušavamo iskoristiti ovo lijepo vrijeme. U pitanju je obnova vodovoda i kanalizacijskog sustava, nogostupa te postavljanje asfaltnog sloja. Uz ovo u tijeku su grubi radovi na zelenoj tržnici u središtu grada. Završeni su i grubi radovi na zgradi Srednje turističko-ugostiteljske škole. Dogodine ćemo školu otvoriti. Dio strojarske struke preselit će se u istu zgradu, tako da ćemo u cijelosti u SŠC imati djecu na okupu. Uskoro počinju radovi na gradnji Gradske mrtvačnice sa svim popratnim sadržajima jer Prozor do sada nije imao mrtvačnicu. U planu je i gradnja nove zgrade Općine te Doma za stare i nemoćne. Ukupna vrijednost svih predviđenih radova je oko 12 milijuna KM, kaže načelnik Ivančević, dodajući da je dio novca osiguran iz europskih fondova:
- Morali smo tužiti Elektroprivredu HZ Herceg Bosne i Elektroprivredu BiH jer nisu ispunjavali zakonske obveze i uplaćivali odštetu za akumulaciju Rama. Dobili smo nekoliko sudskih presuda, pa je dio novca uplaćen, ali ne još sve. Imamo obećanje da će nam to uplatiti jer su nas dugo zakidali. Mi samo tražimo ono što nam po zakonu donesenom 2009. godine pripada, odlučan je načelnik Ivančević: -Gradsko bi središte trebalo dobiti novi moderni izgled. Šteta što su ulice u središtu pretijesne, pa nema prostora za posaditi drvored. A lijepo bi bilo posaditi stabla. Zbog skučenosti moramo postaviti semafore, iako bi ljepše i funkcionalnije bilo izgraditi kružne tokove.
Kružni tokovi
No, na zapadnom i istočnom ulazu u grad ipak će se graditi kružni tokovi jer tamo ima prostora:
- Vidite li ovu golemu rupu i čujete li iz nje huk, upitao nas je Tomo Miličević, dopredsjednik Općinskoga vijeća Rama.
Spomenuta rupa, bolje reći golema provalija, izgledala je ružno i zastrašujuće. Iz podzemlja iz pravca gradskog središta tekao je prljavi potok neugodnog mirisa i odlazio negdje u dubinu:
- E to vam je sadašnji odvod cjelokupne prozorske kanalizacije. Kad budu gotovi radovi na kanalizacijskim odvodima i pročistaču, smrad će nestati, kaže gospodin Miličević:
- Općina uz ove opsežne radove u središtu Prozora ulaže i u izgradnju lokalnih cesta u Jakliću, Ripcima, Rumbocima i drugim naseljima te vodovodne mreže u selima, kaže Miličević. Moramo voditi računa da se ovaj put ceste urade kvalitetno, u što ćemo uložiti 500.000 KM, a ne kao prije desetak godina, kada je Vlada Republike Hrvatske dodijelila 6,000.000 kuna, a općina dodala još 500.000 KM u gradnju osam kilometara asfaltne ceste za Uzdol. A ono što je urađeno ne vrijedi ni trećinu tog novca.
Jurići u svom eko svijetu
Na putu za Uzdol svratili smo na neobično imanje obitelji Slavka i Anice Jurić u pitomoj dolini uz brzi potok Rika, u kojemu plivaju hitre pastrve i riječni rakovi. A voda u kojoj obitavaju rakovi sigurno je čista i bistra kao suza, jer da nije, rakovi tu ne bi preživjeli.Jurići imaju pet sinova. Dvojica su svećenici, a uskoro će svećeničke haljine obući i treći:
- Muž i ja smo iz Uzdola. Radili smo godinama u Austriji. Onda smo ovdje kupili komad zemlje. Muž je još u Austriji, a ja ovdje. Evo, najviše uz pomoć sina Ante gradim malo etno naselje i bavim se poljoprivredom. Tu smo napravili i malu mlinicu, gdje meljemo domaće žitarice – raž, pšenicu, ječam, kukuruz, heljdu. Imamo i orahe, Na njivi sadimo povrće, sve po eko standardima. Ljetos smo proizveli dvije tone krumpira i tonu češnjaka. Uz to, proizvodim džemove od šipka, šljiva, jagoda, kupina, drenjina, borovnice. Pravim i sokove te likere na bazi šljivovice. Imamo i pčele, a sve više od mene traže meleme za liječenje opeklina, ogrebotina, rana, uboda. Često idem na sajmove gdje prezentiram svoje proizvode. Ovdje dolaze turisti, osobito ljeti. Ima i onih iz Austrije koji ovdje zastanu na putu u Međugorje. Njima uz domaće gastro specijalitete nudim sve ove proizvode. Ne mogu se potužiti, može se zaraditi, ali mi je u svemu najvažnije osobno zadovoljstvo u ovome što radim. Tako sam naučila od malih nogu, jer potječem iz mnogobrojne obitelji od jedanaest braće i sestara. Ja sam najstarija od njih, kaže Ana Jurić.*
U općini Prozor-Rama jedan od najvećih problema je iseljavanje, a ono se može zaustaviti samo otvaranjem novih radnih mjesta. Načelnik Ivančević kaže: - Jedna smo od rijetkih općina u BiH koje daju poticaje za zapošljavanje. I sada pregovaramo s nekim investitorima, ali tu smo slabe sreće, jer takvi se teško odlučuju ovdje investirati. Imamo tu malu tvornicu Ramateks sa 120 zaposlenih žena, ali tražimo i mogućnost za zapošljavanje muške radne snage: - Najveća iseljenička kolonija Ramaca i Prozorčana živi i radi u Dubrovniku. Nećete vjerovati, tamo ih ima oko 2000, rekao nam je profesor Stojanović i objasnio: -Znate kakvi su naši ljudi. Otišao je u Dubrovnik jedan naš čovjek i zaposlio se u ugostiteljstvu. Onda je povukao k sebi neke rođake... I tako, jedan je vukao drugoga, pa bi nas jednoga dana moglo više biti u Dubrovniku nego ovdje.
Kod crkve u Uzdolu nigdje nikoga. Veliki križ- spomenik pobijenima nijemo stoji uz crkvu, a na njemu 41 manji križ s imenima stradalih:
-Ovdje su u rujnu 1993. godine upali pripadnici Armije BiH i mučki pobili 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Nisu birali, ubijali su i nemoćne starce, žene, malu djecu. Nažalost, do danas još nitko nije odgovarao za taj strašni zločin, kaže Tomo Miličević, dopredsjednik Općinskog vijeća Prozor:
- Uzdol će se teško oporaviti od ovoga zločina. Evo, tu danas u školu ide tridesetak učenika, a prije rata ih je bilo više od 700.
