U skladu s odlukom Biskupske konferencije BiH iz 2003. godine, Svjetski dan sredstava društvene komunikacije održava se svake godine u posljednju nedjelju mjeseca rujna. Tako će taj dan, koji se 2017. godine održava 51. put u svijetu, u skladu s tom odlukom, u svim župama u BiH biti obilježen 24. rujna. I kao što je već ustaljena crkvena tradicija, papa Franjo se i ove godine obratio cijeloj crkvenoj javnosti posebnom porukom. Dao joj je dao naslov: “Ne boj se jer ja sam s tobom’ (Iz 43,5). Širiti nadu i povjerenje u naše vrijeme.” U povodu toga je i ovo razmišljanje.

Za početak, vjerojatno ćemo se složiti s tvrdnjom, da među najizazovnija dostignuća modernoga vremena pripadaju različita sredstva društvenoga priopćavanja, čija uporaba u naše vrijeme doseže neslućene domete s jedva predvidivim posljedicama. I ne samo da su ta sredstva izazovna potrošačima njihovih ponuda, već su još više zanimljiva i korisna svim vrstama “prodavača” modernih moći. Zapravo, vrijeme i društvo, u kojima živimo, već su se navikli na izraze “društvo informacija”, “kultura medija”, “generacija medija” i slične atribute.

Isto tako, lako je uočiti da tehnološka revolucija miješa ljude i kulture i kad ih fizički ne premješta iz njihovih zavičaja, a to vrlo utječe na religiozne i moralne stavove, na političke i društvene sustave, te na odgoj.

• Sloboda medija i individualno pravo na slobodu

Jedan od velikih otvorenih izazova povezanih sa svijetom medija jest pitanje slobode. A kad je govor o pravu na slobodu sredstava društvenoga priopćavanja, nikako se ne može o tome raspravljati, a da ga se ne postavi u odnos s ljudskim pravom na slobodu. K tome, pravo medija na slobodu nije baš lako definirati. No, prema nekim razmišljanjima, moglo bi se reći da je to mogućnost služiti se tim sredstvima kako bi se očitovale i širile ideje, umjetnost ili pripovijedale činjenice.

Pravo javnog očitovanja i širenja misli posredstvom medija podrazumijeva ne samo pravo da se širi ili podržava neka ideja već i da se pobija drukčije ili suprotno mišljenje, tj. također pravo na kritiku koja izražava neslaganje, pa i suprotstavljeno stanovište.

Pravo da se posredstvom medija objavi neko umjetničko djelo odnosi se na bilo koji objekt kako figurativne tako narativne umjetnosti. No, na ovom području sukobi nastaju oko toga gdje je granica “dobrog ukusa” te gdje počinje potreba zaštite javnoga morala i društvene etike.

Pravo na kroniku pak za svoj objekt ima djela i činjenice. To jest, ima se pravo posredstvom medija ispripovijedati ono što se dogodilo ili se događa. Naime, pravo na informaciju i kroniku zadovoljava individualnu i društvenu potrebu i pravo da se objektivno upozna činjenice, ali podrazumijeva i individualno pravo da se zaštiti privatnost.

•Obveza prema istini

Pravo da se ispripovijeda neki događaj uvjetovano je temeljnom obvezom prema istini: obvezom da se poznaje činjenice koje se pripovijeda. Ne bi se smjelo događati previđanje istine i njezino falsificiranje, posebice ne tzv. “zavjerom šutnje” ili skandalizmom. Na ovom području posebnu opasnost predstavljaju djelomične istine, prešućivanje istine, simulacije istine, selekcija činjenica, instrumentalizacija, predrasude itd. Ništa manje nisu opasni oni oblici manipulacije u kojima nije jasna granica između objektivne naracije i subjektivne interpretacije.

• Gdje završava sloboda medija

Poštovanje istine nosi sa sobom i pravilo ograničenja prava slobode medija jer je svaki subjekt nosilac mnoštva prava koja trebaju koegzistirati nepovrijeđena, a to mogu samo ako područje jednoga prava ne napravi invaziju na područje drugoga prava. Odnosno, sloboda medija jedno je od prava i treba postojati zajedno s drugim pravima, posebice s individualnim pravima. Tako je jedno pravo na svoj način korektiv drugoga prava. K tome, više osoba su naslovnici istoga prava pa i to uključuje dodatno ograničenje. U protivnom, različite slobode mogu doći u međusobni sukob.

Svrha i objekt, koje treba postići bilo kojim ljudskim djelovanjem, su neko dobro, a mediji su samo jedno od sredstava za postizanje toga dobra. Objektivna dobra i interesi, o kojima je govor, mogu biti ili individualna ili društvena te mogu biti ugrožena, između ostaloga, također zloporabom slobode medija. Među njih obično se ubrajaju dobro i interes države, ustavni poredak, javni red, vjersko i moralno dobro, ljudsko dostojanstvo, dobro obitelji, sloboda pojedinca itd. No, zbog različitoga shvaćanja i tumačenja ovih vrednota, te zbog različita vrijednosnog odnosa prema njima, isti medijski tretman ovih tema je za neke dokaz slobode i tolerancije, a za druge početak kraja i sumrak vrednota. Pa ipak, općenito se prihvaća, barem na razini načela, da je dostojanstvo ljudske osobe prva granica protiv zloporabe prava slobode medija. Međutim, svjedoci smo da je u mnogim zakonodavstvima čak i kleveta brisana s popisa kažnjivih djela pa je, prema tome, proklamirana načelna zaštita dostojanstva ljudske osobe vrlo često obična farsa.

Širenje lažnih, pretjeranih i tendencioznih vijesti je izravno upereno protiv javnoga interesa ali, jer je takvo ponašanje često korisno sredstvo podizanja čitanosti ili gledanosti, te time i zarade, mnogi urednici ne bježe od toga. Zloporabom slobode medija još uvijek na mnogo strana smatra se odavanje državne tajne, vojne, parlamentarne i sudsko-istražne tajne također. Stoga je ius narrandi, na kojemu najčešće inzistiraju sami novinari, vrlo često u sukobu s pozitivnim zakonom koji štiti slične tajne. No, nerijetko zloporabe diktiraju različiti centri moći koji vladaju svijetom medija. To su, prije svega, razni lobiji: politički, ekonomski, ideološki, koji argumentom moći, novca i prisile dovode urednike i novinare u takvo stanje da svoja razmišljanja ili prešućivanja vrlo često moraju uskladiti s vlasnikovim mišljenjem i interesima, ili prestaju biti urednici i novinari medija pod kontrolom “mentora”. Nasuprot tomu, zaštita individualnih i kolektivnih prava, koja mogu biti ugrožena zloporabom slobode medija, obveza je zakona i sudskih ustanova.

• Samostalno mišljenje i manipulacija

Pitanje ljudske slobode pripada među temeljna prava čovjeka čijim se dosegom vrlo glasno diči naše vrijeme. Usko povezano s tim svakako je i pravo na točnu informaciju, na samostalno mišljenje i donošenje zaključaka i odluka koje će se primjenjivati u životu ne ugrožavajući istu takvu slobodu drugoga. No, dirigirana i samim time manipulirana informacija, više deformira i čini ovisnim obrađenoga konzumenta negoli ikakvo drugo opojno sredstvo. I kad ovisnik nije svjestan toga, uvjetuje ga da misli “po narudžbi” uvjeren da stvarno misli svojom glavom.

Velika manipulacija zaista je na djelu, a najveći posrednici toga svakako su sredstva društvenoga priopćavanja, što je davno primijećeno.

• Ateistička civilizacija i manipulacija na račun Katoličke Crkve

Manipulacija svakako nije izum modernoga doba, ali je u naše vrijeme ideja manipulacije postala znanost, a manipulacija idejama i ljudima dovedena do savršenstva. Zanimljivo je također zapaziti da, promatrano iz pozicije Katoličke Crkve, velike manipulacije na račun naše Crkve i kršćanstva započinju usporedno s razvitkom modernih sredstava priopćavanja.

Naime, novine se pojavljuju i rastu istovremeno s pojavom i rastom prve ateističke civilizacije u povijesti, tj. europsko-američke civilizacije našega doba. Pripremana na krilima liberalizma i revolucionarno zasađena krajem 18. stoljeća, ta civilizacija poznaje protukatoličku manipulaciju u različitim oblicima kao svoju konstantu i kao privilegirano sredstvo protagonista te iste civilizacije u njihovu odnosu prema Crkvi. Danas je pak manipulacija i na mnogo drugih područja, usporedno sa širenjem suvremenih civilizacijskih postulata, razvijena do savršenstva tako da i najpoznatiji mislioci ovoga vremena otvoreno pišu, da je danas sve manje ljudi koji samostalno misle.

Vrhunac te savršene manipulacije, kad je Crkva i religija u pitanju, svakako su neke suvremene optužbe, koje na prvi pogled zvuče čak vrlo uvjerljivo, a navodim samo dva primjera kao ilustraciju. Prvo, česta je optužba da je vjerska podijeljenost svijeta najveći krivac za najveća zla ovoga stoljeća kao što su npr. ratovi. Pa i u najnovije vrijeme na ovom prostoru Crkvama i vjerskim zajednicama o vratu visi takva nepravedna optužba. A, ustvari, u pozadini svih osvajačkih ratova i svih nasilja nad čovjekom stoji teško bezboštvo, odnosno jedan od nekih protuteoloških antropoteizama civilizacije o kojoj je govor. Ili drugo, na temelju žalosnih delikata, koje vrše pojedinci u Crkvi, vrlo često se na medijskoj sceni donose opći zaključci, koje se konzumentima nudi kao navodna opća istina o Crkvi kao takvoj.

Ovdje mi je drago pozvati se na knjigu Václava Havela Moral in Zeiten der Globalisierung, jer je zanimljivo je da je i on, koji niti je bio teolog niti tako praktičan vjernik da bi ga u tomu trebalo postavljati za primjer, ali jest bio filozof koji je pošteno i otvoreno razmišljao također o Bogu i smislu života, osjetio potrebu progovoriti o toj opasnoj pojavi te u svom govoru na otvaranju konferencije FORUM 2000 u Pragu 4. rujna 1997. upozorio na opasne zamke ateističke civilizacije koja je prva te vrste u cijeloj dosadašnjoj povijesti ljudskoga roda.

• Kršćanske vrednote i društvena dijaspora

Otkako je na djelu spomenuti način vođenja svijeta, razmišljanja i odnosa prema vrednotama, osobito onim evanđeoskim, Katolička Crkva je u misionarskom smislu, pa i moralnom, dobivala gotovo samo na područjima Afrike, Azije, Dalekoga Istoka i Latinske Amerike, dok je na rodnim područjima te ateističke civilizacije, tj. u Europi i Americi, statistički stalno gubila. Crkva je u tom vremenu sve više tjerana u stvarnu društvenu dijasporu, a u naše vrijeme svakako joj najviše prijeti opasnost, da bude stjerana u stanje duhovne dijaspore, naročito kad se radi o praktičnoj vjernosti temeljnim kršćanskim istinama i moralnim zakonima. Ustvari, očito je da je to na mnogo strana već učinjeno.

Sredstva marginalizacije Crkve i kršćanskoga morala bezbrojna su, a načini različiti i moć tih sredstava i načina vrlo velika. Vlasnici su im najčešće “neprijatelji križa Kristova” čiji je “bog trbuh, a slava u sramoti” (usp. Fil 3, 18-19). Posljedica takvih nastojanja je nabijanje kompleksa što se je katolik, kako bi što češće pravilo osobnoga života postala egzistencijalna apostazija, građena na forsiranim osjećajima manje vrijednosti i primitivne zaostalosti praktičnih vjernika koja bi se sastojala već u tome što su praktični vjernici.

• Mentalitet istine i mentalitet mišljenja

Živimo u svijetu i vremenu koji se, nasuprot mentalitetu istine kao moralnom kodu djelovanja kršćanstva, sve više vodi mentalitetom mišljenja unutar kojega evanđeoska poruka biva viđena samo kao jedno od mišljenja, a ne kao istina, a pogotovo ne kao vječna istina. Zapravo, javno mišljenje često se nameće kao jedini kriterij istine pa se tako događa, da u demokratskim društvima upravo to javno mišljenje često ima odlučujuću vlast, političku, gospodarsku, kulturnu i svaku drugu. Stoga je borba za javno mišljenje, tj. za pozitivan društveni odjek, prvi cilj mnogima. Tako danas postoji stvarna opasnost, da u svakom smislu vlada onaj tko viče više, češće, jače i uvjerljivije. Širi se tjeskoba i strah, a guši ili zamagljuje povjerenje i nada.

• Za kraj

U svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan medija papa Franjo, između ostaloga, piše: “Uvjeren sam da je potrebno razbiti začarani krug zla tjeskobe i zaustaviti spiralu straha, koja je posljedica stalne usredotočenosti na ‘loše vijesti’ (ratovi, terorizam, skandali i svakovrsne ljudske pokvarenosti). Nipošto nije riječ o širenju dezinformacije u kojoj bi se zanemarila drama patnje, niti o upadanju u naivni optimizam koji zatvara oči pred sablazni zla. Predlažem, naprotiv, da svi pokušamo nadvladati osjećaj nezadovoljstva i rezignacije, koji katkad rađa bezvoljnošću, strahovima ili ostavlja dojam da se zlo ne može zaustaviti. Osim toga, u komunikacijskoj industriji, gdje vrijedi logika da dobra vijest ne prolazi na tržištu i stoga nije vijest, i gdje se od tragedije ljudske patnje i otajstva zla vrlo lako pravi spektakl, uvijek vreba napast umrtvljenja savjesti ili zapadanja u očaj.

Stoga želim pružiti doprinos traženju otvorenog i stvaralačkog stila komunikacije, koji zlu nikada ne priznaje glavnu ulogu, nego pokušava ukazati na moguća rješenja, poticanjem konstruktivnoga i odgovornoga pristupa od primateljâ. Upućujem poziv svima da muškarcima i ženama našeg doba ponude sadržaje obilježene logikom ‘dobre vijesti’.”

Tržište se promijenilo, pad je neminovan, a u jednom i kupci griješe