Ne postoji predmet pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu koji je bitniji za razumijevanje pokušaja poslijeratne destrukcije hrvatske države nego što je to postupak protiv Daria Kordića. Niti postoji predmet koji je danas međunarodno relevatniji sa sigurnosnog aspekta. Da bi se to razumjelo valja se vratiti na mjesto događaja, u Lašvansku dolinu u vrijeme muslimansko- hrvatskog rata 1993- 94. Lašvanska dolina oduvijek je bila dolina kroz koju se vojno osvajala Bosna i otvarao put prema Hercegovini i Jadranu: od sultana Mehmeda II do vojske Trećeg Reicha. Nakon kratkotrajnog labavog savezništva, istim je putevima 1993. godine to pokušavala učiniti muslimanska Armija BiH ofanzivnim operacijama protiv HVO-a u središnjoj Bosni i u Hercegovini. Alija Izetbegović imao je jasan cilj lokalnog ranga : vojno osvojiti prostor za buduću muslimansku državu u BiH. Britanska politika i pripadajuće službe, koje su vojno nadzirale i politički upravljale ratom u BiH, imale su cilj regionalnog ranga: oslabiti novostvorenu hrvatsku državu slabljenjem ili čak fizičkom eliminacijom Hrvata u BiH i neizvjesnom budućnošću hrvatskih okupiranih područja te s tako oslabljenom Hrvatskom stvoriti opet neki postjugoslavenski savez. Bili su to začeci današnje politike „regiona“.

Prva dva cilja nisu ostvarena. Armija BiH nije izbila na jadransku obalu, Hrvatska nije vojno slomljena i prisiljena na povratak u „region“ zahvaljujući vojnom otporu HVO-a u Hercegovini i gotovo nevjerojatnom opstanku hrvatske enklave Lašvanska dolina u devetmjesečnom okruženju brojčano nadmoćnih snaga Armije BiH, potpomognute terorističkim akcijama mudžahedina koji su sijali strah. Njihova su djelovanja uključivala otmice, ritualna ubojstva, uključujući i odsjecanja glava, vjerski preodgoj otetih… Sve ono što danas prepoznajemo kao rukopis terorizma. Nakon okončanja rata i potpisivanjaDaytonskog mira vojno neostvareni politički ciljevi stvaranja etnički čistog bošnjačkog prostora do Jadrana te stvaranja postjugoslavenskog regiona samo su preneseni u haaški sud. Cijelo vojno i političko vodstvo Hrvata iz Lašvanske doline, predvođeno političkim vođom Dariom Kordićem i zapovjednikom Tihomirom Blaškićem, našlo se na haškim optužnicama. Preko Kordića i Blaškića trebalo je pokazati da je Tuđman pokrenuo etničko čišćenje Muslimana u Lašvanskoj dolini kako bi na zločinu stvorio veliku Hrvatsku. Činjenice su prilagođavane tezi. Ključni slučaj, onaj protiv Darija Kordića povjeren je britanskom tužitelju Geoffrey Niceu, suđenje je povjereno britanskom sucu Richardu Mayu, svjedoci od povjerenja suda su bili časnici britanskog bataljuna iz čijih su sjećanja i redigiranih izvješća izbačene sve ofanzivne operacije Armije BiH, svi njezini zločininad Hrvatima, a osobito svi mudžahedini. U isto vrijeme dok je pred haškim sudom zabranjeno spominjati mudžahedine, krajem desedesetih u Travniku, Bugojnu, Mostaru događaju se napadi na hrvatske povratnike i policajce a kulminiraju ubojstvom federalnog ministra policije Joze Leutara. Tragovi ubojstava koja imaju klasični teroristički rukopis i koja nikada nisu sudski razjašnjena, vode prema mudžahedinima. Američka administracija ultimativno traži od Alije Izetbegovića njihov izgon iz BiH i raspuštanje bošnjačke obavještajne službe AID zbog njezinih opasnih veza s radikalnim islamistima. Al Qaidin promidžbeni centar Azzam Publications u to vrijeme u Londonu legalno distribuira mudžahedinske videomaterijale iz srednje Bosne u kojima riječju i slikom veličaju svoje uspjehe . No te slike još uvijek ne smiju u hašku sudnicu. Tamo treba presuditi da je Dario Kordić bio dio Tuđmanovog zločinačkog projekta i jedna karika u lancu progona i etničkog čišćenja nenaoružanih bošnjačkih civila.

I tako je presuđeno. Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na Kordića i Tuđmana. U međuvremenu se dogodio 11 rujna. Istrage organizatora napada na New York vodile su prema mudžahedinima koji su devedesetih djelovali u srednjoj Bosni. Britanski časnici koji su ih ondje dnevno susretali , a u postupku protiv Kordića ih potpuno negirali, postali su prvi ešalon tzv. Rata protiv terora. Hrvatska je kao članica NATO saveza zajedno s njima u tom ratu za globalnu sigurnost. Istodobno hrvatske su vlasti ili nezainteresirano dopuštale ili čak aktivno pomagale da iste strukture koje su provodile i pomagale razvoj terorističke mreže u BiH , preko montiranih optužnica i političkih presuda slabe ili eliminiraju politički utjecaj Hrvata u BiH, da vraćaju Hrvatsku u koncept regiona da dugoročno slabe i ugrožavaju nacionalnu , ali i europsku sigurnost. Dario Kordić se nakon odslužene dvije trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke Tihomira Blaškića. A ja se upravo bojim da ne bude još jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude. Ta se presuda više ne može promijeniti. Ali se može pokazati na kakvim je falsifikatima nastala. To može biti najveća satisfakcija Dariu Kordiću. To može biti korisna pomoć prvostupanjski osuđenom političkom i vojnom vodstvu Herceg Bosne da dobiju pravno održivu pravomoćnu presudu, sukladnu zapadnim pravnim standardima. To može biti značajna pomoć političkom opstanku Hrvata u BiH. I napokon jedna dobra investicija u nacionalnu ali i europsku sigurnost.