Svaki veći grad ima jednu ili više osoba koje medijski isijavaju u širi prostor naglašavajući sve ono što je lijepo, dobro, glasovito, pa i ružno u njemu. Tako je i Mostar imao novinara, medijskog menadžera i diplomata Dragu Marića, koji je bio istinski zaljubljenik u svoj grad te ga predstavljao više desetljeća na području bivše Jugoslavije i potom Bosne i Hercegovine.
Najprije je od 1972. do 1992. godine, kao istaknuti novinar onodobnog velikog dnevnog lista Politika, obogaćivao prostor one države tekstovima o Mostaru i čitavoj Hercegovini. Podsjetimo se, Politika je tiskana u 400 tisuća primjeraka i stizala je na kioske od Slovenije do Makedonije. Sva kulturna, gospodarska, umjetnička i sportska dostignuća bila su plasirana novinarski iskreno i vješto, vrlo objektivno i uporno. Mostar je svima bio poznatiji od mnogih drugih gradova njegove veličine poput Tuzle, Banje Luke, Osijeka, Rijeke, Maribora, Niša i drugih. Znao je informaciju i uspjeh pretočiti u zanimljiv tekst i sve sudionike događanja pretvoriti u medijske zvijezde predstavljajući umjetnike, književnike, gospodarstvenike, a osobito sportaše. Njegova ljubav prema Mostaru nije nikada prestala i uvijek ga je, pa i u posljednjem nesretnom ratu, smatrao jedinstvenim gradom, ne pristajući na podjelu, što je pokazivao odmah po završetku rata, kada je jednako posjećivao kulturne priredbe s obiju strana Neretve. Imao je prijatelje i s jedne i s druge strane obale. Odnio je sa sobom mnoštvo tajni o tomu što je dobroga učinio tijekom rata.
Kad je rat završio, bio je predstojnik Ureda prvog poslijedaytonskog ministra inozemnih poslova. S entuzijazmom se bacio na postavljanje tog složenog Ministarstva u organizaciji po najsuvremenijim europskim uzusima, dopunjujući dostupna iskustva ministarstava velikih europskih zemalja, pripremajući osoblje, korespondenciju, unutarnje akte i smjernice za operativan rad diplomatskog zbora, kako u Sarajevu tako i diplomatskih predstavnika BiH u svijetu. Stavio se na uslugu svim novopridošlim diplomatima iz cijeloga svijeta u Sarajevu pomažući im organizirati diplomatsku službu i s mnoštvom je ostao u prijateljskim odnosima sve do svog odlaska. Sjećam se kada smo, budući da je već bio u mirovini, posjetili Ministarstvo radi bibliografskih podataka u vezi s natuknicom o diplomatima koji su trebali ući u Hrvatsku enciklopediju BiH, sjedili kod aktualnog zamjenika ministra u Sarajevu, da su svi zaposlenici, ama baš svi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, došli samo da ga pozdrave i zahvale mu na angažmanu pri izgradnji strukture i odnosa u istom.
Mnogo smo puta vodili ugodne i prijateljske razgovore o Daytonskom sporazumu jer sam želio saznati što se to događalo službeno na sastancima, što na njihovim marginama te koji su, prema njegovu mišljenju, bili ciljevi pojedinih izaslanstava i velikih sila. Olakšavajuća okolnost mu je bila što je već odavno briljantno govorio i pisao engleski jezik. Naravno, detalje iz poštovanja ne mogu iznositi jer na silne molbe urednika medija da javno o tome progovori nije pristajao. Jedino što mogu reći jest da je bilo čudnih, grotesknih, komičnih situacija i ponašanja sudionika mnoštva izaslanstava.
Usporedno s poslovima u Sarajevu uključio se u organiziranje studija novinarstva na Sveučilištu u Mostaru. Najprije je oformljen Centar za novinarstvo, a potom je u sklopu Pedagoškog fakulteta istog Sveučilišta vodio kolegij Tisak 1 od 1997. do 2014. godine. Bilo je nužno educirati nove novinare jer su se stariji raselili, a povećao se broj tiskanih medija te radijskih i televizijskih kuća. Najveći broj njegovih studenata sada su vodeći novinari u tiskovinama, na radiju i TV-u te s ponosom i posebnim poštovanjem uvijek kažu da su najviše o tom zvanju naučili upravo od njega.
Kao diplomirani psiholog desetljećima je radio u strukovnom Društvu psihologa BiH pa potom u jednom mandatu bio i predsjednik. Ujedno je bio član prvog uredništva nadaleko čuvenog časopisa za kulturna pitanja Matice hrvatske - “Motrišta”. Napisao je i objavio knjigu “Pisma psihologu” (1998.), u kojoj na popularan način kroz pitanja i odgovore čitateljima sa stajališta psihologije pomaže i objašnjava suvremene probleme običnog čovjeka.
Kao istaknuti novinar izabran je za prvog generalnog direktora Javnoga radiotelevizijskog servisa BiH, čije su medijske sastavnice BHT 1 i radio BHR 1 (2002. – 2007.). Želio je ovaj servis podignuti na razinu europskih televizijskih servisa pa je proveo određeno vrijeme u engleskom BBC-ju te njihova iskustva unio u domaći novoosnovani servis. Kada mu Parlamentarna skupština BiH nije usvojila izvješće o radu dan prije završetka mandata, jer nije htio dati otkaz dvojici kolega zbog njihova objektivnog izvještavanja, donose odluku da ga smijene. Nije se pokolebao, stao je u obranu struke i medija te je potom umirovljen. Nikada nije javno polemizirao ni s jednim od protagonista tog neetičnog čina.
Na molbu uredništva uključuje se u rad Hrvatske enciklopedije BiH kao urednik područja novinarstva. On je prvi završio ukupan posao za sva četiri programirana sveska, ne samo visoko profesionalno već i sveobuhvatno. Kada sam mu ponudio da bude nositelj posla oko izradbe enciklopedijskog djela “Tko je tko u Hrvata”, koje smo nazvali Abecedarij Hrvata Bosne i Hercegovine, Kratki životopisi 2243 uspješna i poznata Hrvata iz BiH, on je pune četiri godine i uz nedostatak vjerodostojnih vrela bio nositelj projekta koji je objavljen s Hrvatskom akademijom za znanost i umjetnost BiH. Ovo djelo iznosi podatke o živućim značajnim Hrvatima iz BiH, dok sve ostale obuhvaća Hrvatska enciklopedija BiH. Pristup ovom djelu potpuno je inovativan, kako obuhvatom tako i metodološki u odnosu na ista djela koja postoje u većini europskih zemalja. Isti dan kada je djelo bilo u strojevima za tisak, on je otišao u vječnost i nije vidio najveći knjiški projekt koji će ga trajno obilježiti.
Na kraju se nadam da će Mostarci smoći snage te u budućnosti ovom čovjeku dati službeno priznanje kao znak poštovanja prema Mostaru i svima onima koji su obilježili ovaj grad u posljednjih 70 godina. •
