Nekoliko dana uoči izbora za Hrvatski sabor razgovarali smo s Andrejem Plenkovićem, predsjednikom hrvatske Vlade i premijerskim kandidatom HDZ-a.
Ovi su izbori neobični zbog neustavnog angažmana Zorana Milanovića, što je donekle promijenilo odnose snaga i povećalo izglede ljevice da preuzme vlast. Jeste li sad manje uvjereni u pobjedu nego 2020. godine?
Ne mislim da im je on nešto pomogao. Više se stvorila percepcija u lijevim krugovima da je to nekakav faktor, ali budući da je to čisto kršenje Ustava i temeljnih načela našeg ustavnog poretka, on je u biti njima odmogao. Naime, dogodila su se dva efekta. Jedan je ogromna mobilizacija birača HDZ-a i naših partnera (HSLS-a, Hrvatske demokršćanske stranke, Hrvatske narodne stranke, Hrvatske stranke umirovljenika). Obilazio sam teren zadnjih osam godina i mogu osjetiti kakva je situacija na terenu, a ona je nikad angažiranija, nikad većeg motiva za obnovu povjeranja hrvatskih građana.
U konačnici, ove prve ankete govore da smo u velikoj prednosti, gotovo 20 mandata, što je sasvim suprotno od onoga što je ta agencija projicirala prije četiri godine, kada su nas držali u „egalu“ s Restart-koalicijom, a mi smo pobijedili sa 25 razlike. Tako da ne vidim nikakav pozitivan efekt. Dapače, vidim veliku rezigniranost birača centra prema Milanoviću i njegovim podupirateljima, koji time što ga podupiru krše Ustav, i vidim sve veću potporu nama i našim partnerima.
Na čemu temeljite svoj optimizam, uvjerenje da će vam birači opet pokloniti povjerenje?
Na temelju rezultata proteklih osam godina. U dva mandata suočili smo se s najvećim izazovima nakon Domovinskog rata. Imali smo pad Agrokora, krizu brodogradilišta, pandemiju COVID-19, najveću u sto godina, dva razorna potresa, nakon toga posljedice Putinove agresije na Ukrajinu s energetskom krizom, rastom cijena plina, posljedično rastom cijena struje, naftnih derivata. Imali smo velike pritiske na hrvatsko gospodarstvo, socijalne tenzije u društvu i nakon toga inflatorne pritiske. Sve te izazove uspjeli smo primiriti, zaštititi građane, hrvatsku obitelj, hrvatskog radnika i poslodavca, te osigurati ne samo socijalnu koheziju nego i rast plaća. Plaće su u našem mandatu rasle prosječno 490 eura, mirovine su narasle 62 posto, minimalna plaća 103 posto... Došli smo sa 62 posto na 76 posto razvijenosti EU, što su, vjerujem, dosta dobri razlozi za optimizam.
A drugi je razlog to što smo, zrazliku od naše političke konkurencije, pokazali da smo odgovorni i ozbiljni, da znamo upravljati zemljom i ostvarivati strateške ciljeve.
U mandatu vaše Vlade, svjesni ste i sami, nije sve bilo dobro. Spomenimo samo sporu obnovu nakon potresa, kadrovske probleme... Kad biste mogli vratiti vrijeme, što biste sad učinili drukčije?
Što se tiče obnove, podsjetimo se prije svega na razmjere šteta. Niti jedna druga zemlja nije imala tako razoran potres u svom glavnom gradu, i to u dijelovima grada gdje su zgrade stare više od sto godina i koje nisu građene po protupotresnim standardima. Dakle, štete su bile enormne. Nakon toga dogodio se razoran potres na Banovini. Temeljito smo analizirali i vidjeli kolike su štete. Za razliku od demagoga koji nisu činili ništa – tu su nam se pred Saborom vezivali ovi iz Možemo jer da treba raditi donatorsku konferenciju – izborili smo se za milijardu eura iz Fonda solidarnosti, još milijardu i 550 milijuna eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, tu su i zajmovi Svjetske banke i sredstva iz državnog proračuna. Sve skupa, tri i pol milijarde eura za obnovu. Znate, što su brojevi veći, to ljudi imaju manje osjećaja koliko je to novca.
I onda sam uspio dogovoriti s gospođom Von der Leyen da produžimo rok za provedbu Fonda solidarnosti, jer ne možete u 18 mjeseci konstruktivno obnoviti Zagreb. Imali smo odabir: vratiti sve u prijašnje stanje i moliti Boga da ne bude drugog potresa, ili obnavljati kako treba. Ne ide to preko noći. Evo, da vi gradite kuću, pa nećete je izgraditi u pet mjeseci.
Drugo, u tom smo procesu učinili dugoročno dobru stvar za Hrvatsku, a to je da ćemo imati praktički stare, a iznutra potpuno obnovljene konstrukcije i zgrade. Time smo riješili pitanje i učinkovitog korištenja sredstava i sigurnosti građana u budućnosti. Je li moglo biti brže? Jest. Bilo bi mi draže da je Branko Bačić prihvatio biti ministar recimo nakon što nas je napustio Horvat.
Nudili ste mu tada to mjesto?
Jesam. Međutim, on je tada bio šef kluba u Saboru, dogodilo se to nekako naglo... Da je on tada preuzeo obnovu, s iskustvom čovjeka koji je već bio ministar graditeljstva, vjerojatno bismo bili u ritmu kakav smo ostvarili u zadnjih godinu i pol dana, jer njegovo uključivanje rezultiralo je velikim napretkom u procesu obnove. Dakle, ako bih nešto vratio nazad, onda je to taj naš razgovor, koji se godinu dana kasnije realizirao pozitivno. Tada se nismo uspjeli dogovoriti zbog njegovih obaveza, jer on nam je bio jako važan u saborskom klubu. To je ono što bih sigurno htio da smo činili bolje.
A što se tiče kadrovskih pitanja, postoji ta neka teza o 30 ministara koji su otišli, a samo dvoje bivših ministara ima neku vrstu pravnog problema, a da je taj pravni problem vezan za vrijeme dok su bili članovi moje Vlade. Samo dvoje. Drugi su odlazili jer smo ih se mi riješili, primjerice ministara Mosta zbog krajnje nelojalnog poteza 2017. Neki su napredovali, Marija Pejčinović-Burić je glavna tajnica Vijeća Europe. Neki su se zahvalili pa su išli u Sabor. Promijenili smo jednu Vladu, drugu Vladu, ta je cirkulacija normalna. Evo, Macron je kraće francuski predsjednik nego ja hrvatski premijer – on je promijenio sto ministara. I to je valjda OK.
Milanović je ustvrdio da je njegov motiv za izbornu kandidaturu imenovanje Turudića glavnim državnim odvjetnikom. Zbog tog imenovanja doživjeli ste brojne udarce, ne samo iz oporbe. Gledajući iz ove perspektive, da se sad bira glavni državni odvjetnik, biste li opet predložili Turudića?
To su krajnje jednostavne stvari. Iz ovog što sam ja vidio, sve što se njemu imputira otprilike je da li je bio s nekim u kontaktu. Što je rezultat? S kim god je bio u kontaktu, taj ne da nije doživio nikakvo pogodovanje nego su se dogodile osuđujuće presude za te ljude, ili su pak procesi još u tijeku. Dakle, što je on radio prije, s kim je imao kontakt, da vam pravo kažem, iz mog kuta gledanja, godinama poslije tih kontakata, potpuno je irelevantno. Relevantno je to da je proces odabira glavnog državnog odvjetnika krenuo sukladno zakonskim odredbama. Nismo mi to planirali niti tempirali. Državno-odvjetničko vijeće lansira proces, četvero se kandidata javilo, Turudić je i na saborskom odboru i na intervjuu ovdje u Vladi bio daleko najbolji u smislu i programa i onoga kako vidi ulogu u Glavnom državnom odvjetništvu.
S druge strane, riječ je o čovjeku koji je sudac Visokog kaznenog suda, koji je prije toga bio predsjednik Županijskog suda, koji je godinama u sudstvu. I ako nitko nije našao za shodno da ga sve te godine, dok je bio na važnim dužnostima u pravosudnom sustavu kao sudac, ne pita za zdravlje, kako sad može biti problem nešto 2024. što 2015. ni Milanović, ni Miljenić, koji je sada predstojnik Ureda PRH, a tada je bio ministar pravosuđa; ni Ostojić, koji je bio ministar unutarnjih poslova; ni Cvitan, koji je bio državni odvjetnik; ni Lozančić, koji je bio šef SOA-e, koji eto svi znaju za nekakav razgovor s Mamićem i ne poduzmu ništa. Oni su krivi. Iz mog kuta gledanja, oni su krivi.
A to da netko iz različitih spisa, netko tko godinama sjedi u DORH-u ili USKOK-u, izvlači papire, ali ne u trenutku kad se ovaj kandidira... Znate, ozbiljan državni odvjetnik koji radi na tom spisu i vidi to, taj je morao pokucati na vrata gospođi Mostečak, koja je v.d. ravnateljice USKOK-a: „Dobar dan, vidim da se javlja gospodin taj i taj, a u spisu se tu spominje...“ Ili: „Dobar dan, gospođo Hrvoj-Šipek, pogledajte ovo, možda ne bi bilo loše da znate...“. A što je pravi razlog da je Milanović toliko protiv njega, to je sad drugo pitanje. To ja ne znam, to ćemo tek vidjeti.
Znači li to, da ste imali te papire, te spoznaje, da biste tada možda razmislili o imenovanju Ivana Turudića? Ili biste ga unatoč tomu predložili?
Pa možda bih tada razmotrio. Sad mi se teško vratiti u taj film. Uzeo bih u obzir, naravno, nešto što vidim na početku. Ali da prođe procedura, pa mi onda netko kasnije pametuje ili podmeće, onda to više nije bitno. Bitni smo mi kao Vlada. To nije taština, nego normalan stav nekoga tko upravlja i ne dopušta da mu se baš svaka šuša razmeće demontiranjem zakonitih procesa.
