U Komušini i na brdu Kondžilu, najvećem Gospinom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije, 15. kolovoza svečano je proslavljena Velika Gospa. Misu je preslavio pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar u koncelebraciji 15-ak svećenika.
Od ranih jutarnjih sati veliki broj hodočasnika slijevao se u Komušinu kod Teslića gdje su mogli obaviti ispovijed, a svećenici su bili na raspolaganju od 7.30 sati.
U 09.00 sati započeli su uvodni obredi, a potom je uslijedila procesija s Gospinom slikom do brda Kondžilo gdje je svečano misno slavlje uz koncelebriranje 15-ak svećenika predvodio pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar koji je održao i prigodnu propovijed, piše Nedjelja.ba.
Prije početka misnog slavlja nazočnima je riječi pozdrava i dobrodošlice uputio župnik i čuvar svetišta preč. Boris Salapić, dekan Usorskog dekanata.
«Draga braćo i sestre, mi smo došli u ovo svetište potaknuti zavjetom naših predaka i osobnom pobožnošću i ljubavlju prema BDM. U ovom svetištu se od davnina čuva i pobožno štuje čudotvorni lik Gospe Kondžilske. Mi također upućujemo molitve i nadanja, ali i predajmo svoje boli, brige našoj majci, našoj pomoćnici i zagovornici, jer znademo i vjerujemo da će nas ona razumjeti, prihvatiti i pomoći nam svojim zagovorom. U Mariji na nebo uznesenoj gledamo oličenje čovjeka koji vjeruje i gledamo spasenje koje je postiglo svoj vrhunac u Majci. Ona je završivši zemaljsko putovanje bila odmah pridružena slavi njezina Sina», kazao je preč. Salapić.
Okupljene je potom pozdravio i predvoditelj bogoslužja.
Na početku svoje propovijedi mons. Sudar je naglasio kako je lijepo vidjeti mnoštvo vjernika na brdu Kondžilo. Istaknuo je kako se diljem planete na Veliku Gospu gdje god žive katolici upriličuju sv. mise, hodočašća i procesije.
«Više od 250 godina s malim prekidom u posljednjem ratu Komušanci i ostali vjernici te hodočasnici dolaze na ovo brdo i vrše zavjet pradjedova. Može se reći kako je to najduža tradicija hodočašća u BiH. Vaši pradjedovi, naši predci u vjeri slijedili su čudotvornu sliku prema Kondžilu i slušali i učili hoditi Marijinim putem», rekao je pomoćni biskup vrhbosanski istaknuvši kako je Gospina slika u Komušini relikvija, jedna od rijetkih iz predotomanskog vremena jer nije moguće dokazati da je ona mogla nastati ili «doći» u Bosnu za vrijeme Otomanskog Carstva.
Govoreći o svetkovini Velike Gospe naglasio je kako je to blagdan Majke koju je i Bog htio imati. «To je Majka svih Majki, vjerujemo da je uznesena poput svoga sina, On je zapravo povukao za sobom jer je bila izravna sudionica Božjega plana. Zato se nije moglo dogoditi da bezgrešna i ponizna službenica Božja okusi bol i gorčinu smrti i truleži groba», rekao je biskup naglašavajući kako pod njezinim zagovorom mi želimo čuti Božju riječ koju je ona čula, poslušala i živjela.
Govoreći o evanđeoskim čitanjima biskup Sudar je progovorio o susretu životne radosti kroz susret dviju majki, Marije i Elizabete.
«To je poruka nade, Bog svojih ne ostavlja. Bez obzira kroz kakve životne nedaće trebaju proći. Pogledajmo kakav je život imala Marija, od rađanja u štali do bijega u Egipat i na kraju križa na kojemu je završio Isus. Nije pala plačući i poručuje 'čovječe ne daj se slomiti ni zlu ni križu života jer nisi sam, Bog te hrabri, Marija te zagovara'», rekao je biskup Pero te potaknuo nazočne da sačuvaju životnu radost, nadu da će Bog sve izvesti na dobro.
«Zato je Marija znak i Božja poruka, kao što je svaka majka poruka života na zemlji. Tako je Marija poruka vječnoga života, ne samo znak nego i učiteljica kako se preko kušnje i patnje snagom i radošću života dolazi do vječnosti», ustvrdio je na kraju biskup Sudar naglašavajući da je čovjeka stvorio Bog života i zato se ne treba plašiti životnoga puta i križa.
Na kraju mise zahvalu je uputio župnik i čuvar svetišta na Kondžilu zahvalivši i biskupu Sudaru te koncelebrantima, sudionicima organizacije i realizacije proslave, kao i s. Slavici Tubak i zboru župe Sv. Antuna Padovanskog iz Žepča koji su svojim pjevanjem uljepšali svečano misno slavlje.
Poslije mise vjernici su se u procesiji s Gospinom slikom uputili ka župnoj crkvi čime je završio službeni dio proslave, a uslijedilo je narodno veselje.
U Komušini se osim hodočašća za Veliku Gospu održavaju još dva: jedno u posljednjoj nedjelji svibnja kao hodočašće mladih Vrhbosanske nadbiskupije, i drugo krajem listopada kao hodočašće okolnih župa. Budući da u župi stalno živi samo nekoliko stotina vjernika, može se reći kako ovaj kraj barem tri puta godišnje, više nego inače, zablista i oživi.
Gospina se slika prvi put spominje 1779., i samo je dva puta duže vremena izbivala iz župe. Prvi put 1888. za vrijeme restauracije u Grazu, a drugi 1992. kada su srpski ekstremisti protjerali sve katolike i razorili župnu crkvu. Slika je 1996. vraćena iz Hrvatske u Žepče, a 1999. u Komušinu.
