Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović poručila je kako je u BiH potreban i duh europskog zajedništva, tolerancije i jednakopravnosti svih naroda kako bi se postigao prosperitet
Hrvatska je praktički skrojila i uime Hrvata u BiH ovjerila dva mirovna sporazuma, najprije iz Washingtona, a kasnije i Daytona, zbog kojih su Hrvati u toj zemlji, uz dodatne katastrofalne izmjene međunarodnih upravitelja u korist brojnijih Srba i Bošnjaka te lošu domaću politiku, posljednjih 20-ak godina marginalizirani. U entitetu Republici Srpskoj praktički su nestali u ratu, a u Federaciji BiH prepolovljeni su i diskriminirani od brojnijih Bošnjaka. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s pravom je upozorila na težak položaj tamošnjih Hrvata, kritizirala Vladu te pozvala na veću financijsku i svaku drugu potporu Zagreba kako bi se stvorili uvjeti za povratak.
No, samo mali broj njih se vratio, a 25 godina nakon rata realan je, na žalost, tek povratak staraca jer je val odlazaka mlađih ljudi puno češća pojava.
Istina je da ni Hrvatska ni Hrvati u BiH nemaju jasnu strategiju i jasno međusobno postavljene ciljeve. Zagrebu s druge strane jedini ozbiljniji iskorak u međunarodnoj politici može i biti BiH. Pogrešno su se godinama emocije, ali i interesi Hrvata s obje strane granice mjerili novčanim iznosima. Hrvati iz BiH pri tome su se busali u prsa da više vole Hrvatsku od samih građana RH, a kao najvažniju stvar isticali su da ju je velik broj i životima branio u Domovinskom ratu.
Istodobno, zbog činjenice da su i sami suočeni s financijskim poteškoćama, odljev novca iz proračuna za Hrvate iz BiH redovito se uspoređivao s parazitima pa su se u nedostatku važnijih tema s vremena na vrijeme pojavljivali grafiti "Vratite nam Srbe, evo vam Hercegovce".
Najviše što Hrvatska može učiniti za Hrvate u BiH ne može se mjeriti novcem. Svodi se na izradu jasne strategije i lobiranja u svijetu, kako bi taj jedan narod što prije živio zajedno u Europi bez granica te imao jednaka prava u svojoj drugoj domovini BiH.
Europarlamentarci iz redova zelenih stranaka predložili su da se zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu, koja se upotrebljava samo 50-ak dana godišnje, stavi na raspolaganje izbjeglicama. No male su šanse da se to zaista i ostvari. Mnogi europarlamentarci godinama se bore protiv zasjedanja u dva grada, Bruxellesu i Strasbourgu, no nemaju ovlasti to promijeniti jer je Strasbourg kao sjedište EP-a zapisan u temeljnom ugovoru EU. Taj se ugovor može promijeniti samo uz pristanak svih 28 država članica, a Francuska ne želi dopustiti brisanje Strasbourga kao mjesta gdje se održavaju plenarne sjednice EP-a.
