Najnovija knjiga istaknutog povjesničara Davora Marijana najbolji je dokaz zašto povijesne događaje, osobito one ispolitizirane, treba prepustiti struci. Pad Bosanske Posavine, jedna od najkontroverznijih ratnih epizoda 1990-ih, ogledni je primjer politizacije i nevjerojatne manipulacije povijesnim događajima, koja je poprimila tolike razmjere da valjda nema nikoga tko nije pomislio da prostor na kojem su nekad u većini živjeli Hrvati nije „izdan“ i „prodan“ Srbima. Marijanova knjiga „Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“, koja ovih dana izlazi u nakladi Hrvatskog instituta za povijest, ne samo što baca novo svjetlo na borbe koje su trajale od lipnja do listopada 1992. nego donosi i prekretnicu u tumačenju gubitka toga područja. Knjiga je nastajala nekoliko godina, a izdvaja se po tome što se temelji, među ostalim, na primarnim izvorima hrvatske i srpske vojske. Marijan je prvi povjesničar koji je rat za Bosansku Posavinu istraživao sučeljavanjem dokumenata obiju zaraćenih strana. Nije, poput ostalih, unaprijed postavio tezu pa je dokazivao. Zato je njegova knjiga potpuna novost i zato će njegovi zaključci mnogima biti iznenađujući.
Što ste zaključili, zašto je pala Bosanska Posavina? Tko je kriv?
S obzirom na to da se dio Bosanske Posavine oko Orašja i Domaljevca održao, kao i područje Gradačca i dijela općine Brčko, može se govoriti samo o padu zapadnog dijela Bosanske Posavine. Iz hrvatske perspektive, ako je itko „kriv“ za taj pad, to su onda Srbi. Bili su brojniji, bolje organizirani i pokazali su veći stupanj upornosti u borbama. Hrvatska tumačenja, što uključuje i jednu analizu koja je neposredno nakon pada Bosanskog Broda napravljena za hrvatsko vrhovništvo, potpuno minoriziraju srpsku značajku. Dijelom je to podcjenjivanje bez ikakva temelja, a dijelom odraz krajnje loših obavještajnih prosudbi hrvatskih obrambenih i sigurnosnih struktura.
Koliko su ti obavještajni podaci bili pogrešni?
Srpske snage konstantno su bile brojnije i bolje naoružane. Početkom listopada 1992. na zapadnom dijelu bojišta imale su približno šest puta više vojnika. Hrvatske vojnoobavještajne procjene govorile su pak da je nerazmjer snaga osjetno manji, pa čak i izjednačen, a budući da su hrvatske snage uglavnom bile u obrani, smatralo se da su i u povoljnijem položaju. No iz srpskih je podataka razvidna srpska premoć i to je ključ razumijevanja pada zapadnog dijela Bosanske Posavine. Naravno, uz niz nedostataka hrvatske strane: lošu organizaciju, loš i kompliciran sustav zapovijedanja, izražen lokalizam, slabiju topničku potporu itd.
A što je s tezom prema kojoj je Bosanska Posavina izgubljena nakon dogovora Bobana i Karadžića?
Na hrvatskoj strani dogovor i izdaja razmjerno se često spominju. Autor teze o dogovoru, odnosno „sporazumu“ između Mate Bobana i Radovana Karadžića je oporbeni hrvatski političar Zdravko Tomac. On je 1994. na temelju priopćenja za javnost iz Graza, gdje su se 6. svibnja 1992. sastali Boban i Karadžić, konstruirao njihov navodni sporazum na temelju riječi da se u razgraničenju između hrvatske i srpske konstitutivne jedinice „vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama“. Te su riječi izvađene iz konteksta rečenice u kojoj se nalaze i stanja na ratištu prije i poslije sastanka u Grazu. Spekulacije o izdaji i dogovoru pogoduju tadašnjim ali i kasnijim protivnicima politike Franje Tuđmana. Pogoduju i dijelu hrvatske i bošnjačke populacije iz Bosanske Posavine, koja tako sebe amnestira od nesudjelovanja u ratu ili kratkog sudjelovanja u njemu, odnosno od svog povlačenja s bojišta prije pada Bosanskog Broda. Iznimno velik broj formalno mobiliziranih osoba povukao se s ratišta sredinom srpnja 1992. U nekoliko dana potkraj lipnja i početkom srpnja doslovno su „nestale“ tri brigade HVO-a. Ta populacija ima itekakvih osobnih razloga inzistirati na teorijama zavjere i dogovorima, izdaji i sličnim tvrdnjama koje relativiziraju njihovu osobnu odgovornost.
Srpska je vojska Posavinu pokušala osvojiti i u travnju 1992., ali su je postrojbe HV-a i HVO-a spriječile.
Zašto se u listopadu obrana raspala? Bosanska Posavina bila je visoko na listi srpskih prioriteta u BiH. Već je sukob s početka ožujka 1992. u Bosanskom Brodu, kada je cilj bio most na Savi između dva Broda, upozorio na postojanje vojnog plana. Danas znamo da je to bio plan „Drina“, za čiju je realizaciju bio zadužen Tuzlanski korpus JNA. Uz pomoć snaga iz Hrvatske taj je pokušaj spriječen, kao i mnogo veći pokušaj u travnju kad je kod sela Gornjih Koliba razbijen jedan oklopni bataljun JNA. Značenje te pobjede nadilazi lokalnu razinu, jer su istovremeno srpske snage zaustavljene u napadima na Šujicu i Livno te u pokušaju ulaska u dolinu Neretve iz smjera Stolca. Pobjedom kod Gornjih Koliba zapadni dio Bosanske Posavine održao se još nekoliko mjeseci, no strateški interes i nadmoć srpskih snaga u listopadu su ipak prevagnuli na tom dijelu bojišta.
Koji su bili strateški ciljevi dviju vojski?
Hrvatski strateški cilj bio je obraniti što više prostora, što se može svesti na dvije riječi – uporna obrana. Naravno, uz logistički oslonac i vojnu pomoć iz Hrvatske. Srpski ulog bio je daleko veći zbog nužnosti stvaranja i održanja prometne veze sa Srbijom. Srbi su u Bosanskoj Posavini već od 17. travnja do 3. svibnja stvorili preduvjete za vojnu pobjedu, a to su bila brza i relativno laka zauzimanja Bosanskog Šamca, Doboja i Brčkog. Zajedničko je tim gradovima relativna muslimanska većina i, u dva slučaja, postojanje garnizona JNA koji su omogućili srpsku premoć. To je bio preduvjet za provedbu druge etape srpskih planova: stvaranje sjeverne granice koridora, a to je rijeka Sava kao prirodna prepreka na kojoj se malim snagama može postaviti jaka obrana, a glavne snage osloboditi za manevar po ratištu, što je u konačnici i učinjeno.
Srbi su, dakle, Posavinu naumili osvojiti pod svaku cijenu jer je „srpske zemlje“ zapadno od Drine razdvajala od Srbije te im je trebao tzv. koridor?
Točno. Imali su šest ratnih ciljeva, koje je Skupština srpskog naroda u BiH usvojila 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci. Prvi je država, a drugi koridor. To pokazuje koliko im je koridor bio važan. Tada je Momčilo Krajišnik rekao da će širina koridora ovisiti o njihovoj vojnoj snazi i da ga neće moći braniti ako bude širok 5 km, ali hoće ako bude širok 30 km. Kad su hrvatske snage zauzele Modriču, srpskoj strani preostala je samo operacija širokih razmjera, koju su pokrenuli ubrzo nakon što su iz zapadne Slavonije dovukli glavne snage Banjolučkog korpusa, odnosno 1. krajiškog, jer je u međuvremenu JNA preimenovana u Vojsku Srpske Republike BiH.
Jesu li hrvatske snage mogle presjeći taj koridor i nadzirati ga dulje vrijeme?
U Modriči je veza sa Srbijom, tj. Jugoslavijom bila presječena na nešto manje od mjesec dana. Na brčanskom dijelu bojišta u listopadu je u selu Gorice na dva dana presječena prometnica Brčko – Lončari, no dostignuta crta nije se mogla održati. Potkraj godine ponovno se pokušalo presijecanje, no nije uspjelo jer su snage HV-a, HVO-a i ABiH bile preslabe za takav pothvat. A o nekakvom duljem držanju položaja nije bilo ni govora.
Unatoč žestini bitaka za koridor i brojnim žrtvama, teoretičari urote tvrde da su se hrvatske postrojbe povukle s područja kojima je prolazio koridor nakon dogovora Hrvata i Srba. Što se uistinu dogodilo?
Dogodilo se mnogo toga. Prvo, srpske su snage imale izrazitu nadmoć, koja je rezultat mobilizacije svih materijalnih i ljudskih resursa Srba iz BiH. Materijalnoj bazi JNA nesrpske snage ni izbliza nisu mogle parirati. K tomu, HV je tada bio u specifičnom položaju. Naime, nakon Sarajevskog primirja slijedila je prva demobilizacija vojnika jer se očekivalo da će Vanceov plan dovesti do mirne reintegracije okupiranog teritorija. Drugo, demobilizacijom su smanjivani golemi financijski izdaci i pokretalo se gospodarstvo, koje je ostalo bez velikog dijela radnika jer su ili mobilizirani ili su se dragovoljno uključili u vojsku. Uz to, dio vojske, posebice djelatnog postroja ZNG-a, bio je na Južnom bojištu na teritoriju Hrvatske i u istočnoj Hercegovini. Organiziranost i razina uporabljivosti postrojbi HVO-a bila je na vrlo niskoj razini i s izraženom nemotiviranošću za borbe dalje od kućnog praga. Okolnost da dijelovi HV-a ratuju u drugoj državi, zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a Hrvatsku nekoliko puta prozvalo, dvaput samo u svibnju 1992., također je bila nepovoljna. Na koncu, tijekom borbi trajala je stalna borba za vlast između lokalnih hrvatskih političara koja se, pojednostavljeno, svodi na opredjeljivanje „za i protiv“ Ike Stanića i Vinka Begića, što je moralo ostaviti traga i na vojnike HVO-a.
Ipak, činjenica je da su se neke hrvatske postrojbe povlačile bez borbe pa su spekulacije padale na plodno tlo. Tako i ona da je povlačenje naredio Tuđman nakon dogovora s Beogradom da jugovojska napusti Prevlaku, a HV Posavinu?
Svakakvih je priča bilo, no u tom pristupu zanemaruje se ključna činjenica. Bosanska Posavina nije bila dio teritorija RH, već dio teritorija BiH na kojem su hrvatske snage pomagale HVO-u. I to u mnogo većem broju nego u Hercegovini, koja je „kriva“ za sve probleme današnje Hrvatske. Logično bi bilo da teret obrane nose domicilne snage, a ne one dovedene sa strane. U kaosu iz lipnja i prvim danima srpnja, što su ključni dani za zbivanja u zapadnom dijelu Bosanske Posavine, bilo je mnogo dezinformacija, nesnalaženja na svim razinama, defetizma i masovnog napuštanja bojišta. Bolje organizirana i vođena vojska od srpske već bi do sredine srpnja bila potpuno na Savi. Franjo Tuđman nije naredio povlačenje, jer da jest, postojao bi pisani dokaz u obliku zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV-a generala Tusa, koju bi on po Tuđmanovu nalogu proslijedio u Đakovo i Osijek generalu Stipetiću. To je samo jedna u nizu konstrukcija o tobože dvojnoj liniji zapovijedanja u HV-u, koja se sustavno podmeće posebice nakon Tuđmanove smrti. Pročitao sam dovoljno transkripata razgovora Tuđmana s vojnim vrhom da mogu tvrditi da nisu utemeljena ona posttuđmanovska junačenja generala koji su navodno mimo njega radili što su htjeli. To su priče za malu djecu i njihove istomišljenike. Tuđman se nije miješao u operativno zapovijedanje, ali je vojska bila čvrsto pod njegovim nadzorom.
Zašto su se hrvatske postrojbe povlačile bez borbe?
Osobito je čudno povlačenje iz Bosanskog Broda. Teško da u povlačenju iz Bosanskog Broda ima nešto čudno. Slom obrane trajao je nekoliko dana, u kojima GS HV-a, a on je bio nadležan za taj dio bojišta, nije bio u stanju naći i dovesti nekoliko stotina vojnika i zatvoriti probijenu crtu kod Zborišta i Gornjih Koliba. Čak je izvlačenje izvedeno poprilično organizirano, bez gubljenja veće količine opreme, posebice na desnom krilu mostobrana, gdje su bili uglavnom vojnici iz 111. riječke brigade. U Bosanski Brod srpska je vojska ušla odmah nakon povlačenja hrvatskih snaga.
Za pad Bosanske Posavine neki krive i hrvatske zapovjednike Basarca, Praljka, Miljavca, koji su navodno postupali u skladu s političkim dogovorom da se Posavina prepusti Srbima pa su poslije nagrađeni višim činovima. Što je istina?
Tu se olako generalizira bez poznavanja stanja na bojištu. Prozivaju se jedne postrojbe i osobe, a amnestiraju druge postrojbe i neke druge osobe. Što se tiče promicanja kao „nagrada“ za povlačenje, Tuđman se nije lako odricao ljudi. On je cijenio sve one koji su uopće željeli prijeći preko Save u BiH. A njih danas prečesto stavljaju na stup srama osobe koje su i same zakazale u svom poslu, no to ih ne sprječava da dijele lekcije o tome kako se časnik HV-a trebao ponašati na tom području.
Kako se Orašje uspjelo obraniti?
Uz pomoć iz Hrvatske i zbog okolnosti da je kod njih postotak napuštanja vojnih obveznika bio uvjerljivo najmanji. Već u ljeto 106. oraška brigada bila je u stanju pružiti kvalitetnu obranu, a na kraju godine i izdržati jak napad nesumnjivo visokokvalitetnih snaga VRS-a u pokušaju zauzimanja džepa. Naravno, uz pomoć manjih sastava iz Hrvatske od kojih su neki, poput 2. A brigade ZNG-a, 111. i 153. brigade HV-a, doista bili kvalitetni.
Prema dokumentima koje citirate, mobilizacija Hrvata iz Bosanske Posavine nije bila osobito uspješna jer je većina vojnih obveznika izbjegla u Hrvatsku. Je li to presudno utjecalo na gubitak teritorija?
U Bosanskoj Posavini dogodilo se isto što i u nekim drugim dijelovima BiH s većim postotkom hrvatskog stanovništva, a to je da se poslije pada matičnog područja događalo veliko osipanje postrojbi HVO-a, kao primjerice u slučaju Jajca, Bugojna ili Kaknja tijekom 1992. i 1993. U Bosanskoj Posavini taj je postotak osipanja bio čak i veći nakon što su srpske snage zauzele Modriču, Derventu i Odžak. Sredinom srpnja stabilizirana je solidna crta na bosanskobrodsko-derventskom dijelu bojišta, sjeverno od Dervente i obrana tog prostora ovisila je o brojnom stanju angažiranih vojnika. U obrani je prevladavao kontingent usitnjenih sastava HV-a iz Hrvatske, a kada domicilni vojnici postanu manjina na nekom bojištu, taj je prostor tada realno izgubljen, što se u konačnici i zbilo u borbama koje su okončane 6. listopada padom Bosanskog Broda.
Hrvatska je vojska u Bosanskoj Posavini ratovala praktički ilegalno. Nije li Aliji Izetbegoviću i službenom Sarajevu bilo u interesu da sklopi vojni savez s Hrvatskom i obrani što više teritorija? Kakva je uopće uloga Bošnjaka (tada Muslimana) u bitci za Posavinu?
Izetbegović nije bio zainteresiran za vojni sporazum ni s Hrvatskom ni s Hrvatima u BiH. Ignorirao je stanje na ratištu i političke odnose nakon povlačenja Srba iz tijela vlasti, kada je cijela upravna struktura BiH izgubila legitimitet, a on nastojao kapitalizirati verbalnu diplomatsku potporu. U poslijeratnim bošnjačkim tumačenjima rata to je potpuno ignorirano. BiH je kao zemljopisni i politički pojam opstala zbog angažmana Hrvatske i pomaganja HVO-u. To je neosporno. Muslimani u Bosanskoj Posavini participirali su u postrojbama HVO-a, što govori o irelevantnosti „službenog“ Sarajeva za stanje na tom dijelu bojišta. Činjenica je da su u Gradačcu i Brčkom osnovane brigade HVO-a, ma koliko se to danas ignorira ili prešućuje.
