“Stalno dolazi sa sjevera (...) iz pravca visokih sarajevskih planina: Jahorine, Igmana i Bjelašnice”, objašnjava Zlatko Mandžuka prednosti planine na kojoj bi u proljeće sljedeće godine trebala raditi prva vjetroelektrana u Bosni i Hercegovini (BiH).
Mandžuka je direktor jedne od 17 kompanija koje najavljuju izgradnju 34 vjetroelektrane u BiH. Ako bi bile izgrađene sve koje su prijavljene, zadovoljile bi trećinu godišnjih potreba naše zemlje za strujom. Također, izgradnjom vjetroelektrana značajno bi se povećao udio čiste energije u ukupnoj proizvodnji struje koja je trenutačno većim dijelom oslonjena na tzv. prljavu energiju koja se dobiva iz ugljena u termoelektranama i tako zagađuje prirodu. Međutim, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je pronašao da investitori za više od pola planiranih elektrana nemaju koncesijske ugovore, a za one za koje imaju ne uspijevaju prikupiti potrebne dozvole. To su najčešće mala poduzeća koja razvijaju projekte do određene razine, a potom se pokušavaju udružiti s financijski moćnijima ili im prodati projekt. Većina u tome ne uspijeva. Čini se da se Zlatku Mandžuki, direktoru tvrtke “Eol prvi” iz Nevesinja, posrećilo. On kaže kako je našao strateškog partnera za vjetroelektranu na Trusini. Nju će činiti sedamnaest vjetrenjača ukupne snage 51 megavat (MW) koje će biti poredane duž ovog planinskog grebena u istočnoj Hercegovini. Procjena investitora je da će uz pomoć sjeverca proizvoditi struju dovoljnu za potrebe 26.000 kućanstava.
Problem koncesija
To je prva vjetroelektrana koja je od Elektrodistribucije BiH i Nezavisnog operatera sustava u BiH (NOSBiH) dobila dozvolu za priključenje na elektromrežu. Mandžuka kaže da će u dogovoru s Elektroprijenosom BiH vjetropark biti u mreži od proljeća iduće godine. Također, NOSBiH, institucija koja osigurava stabilnost opskrbe električnom energijom, računa na struju proizvedenu snagom vjetra na hercegovačkoj planini od 2015. godine. “Omega plus” iz Beograda, tvrtka Mandžukine kćeri Mile, osnovala je “Eol prvi” 2010. godine u Nevesinju. Dvije godine kasnije Vlada Republike Srpske im je dala koncesiju za izgradnju vjetroparka na razdoblje od 30 godina. Jedini su koji u RS-u imaju koncesiju za vjetroelektranu. Kako bi realizirao projekt, Mandžuka je Općini Nevesinje ustupio tri posto vlasničkog udjela u tvrtki “Eol prvi”.
“Općina je osigurala da tijekom trajanja koncesije imamo pravo korištenja državnog zemljišta koje se inače ne može prenositi s države na privatne tvrtke”, objašnjava Mandžuka razloge zbog kojih je to učinio.
On sada želi ustupiti 90 posto udjela u koncesijskom poduzeću novom partneru pa je zatražio odobrenje Vlade RS-a. Kad se to dogodi, “Omega plus” će imati sedam posto udjela, a Općina bi zadržala svojih tri posto u tvrtki “Eol prvi”. Mandžuka kaže da je vrijednost ukupne investicije 150 milijuna maraka, a da će UniCredit banka financirati 70 posto sredstava. Izgradnju vjetroelektrana već godinama najavljuju i javna poduzeća, ali na njihovim lokacijama još nema vjetrenjača. JP Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne d.d. Mostar (EP HZ HB) je 2010. godine najavila početak izgradnje vjetroelektrane od 55 MW na Mesihovini kod Tomislavgrada. Godinu kasnije i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo (EP BiH) je objavila da na Podveležju kod Mostara počinje izgradnju vjetroelektrane od 48 MW. Za svoje projekte dobili su i povoljne kredite Njemačke razvojne banke (KfW), uz jamstvo države BiH. Ugovor s bankom o kreditu od 138,5 milijuna KM za Mesihovinu potpisan je početkom 2010, a za Podveležje od 126,8 milijuna KM koncem prošle godine.
Izvršna direktorica za planiranje i inženjering u Elektrodistribuciji BiH Azra Hajro kaže kako je realno očekivati da će Trusina, Mesihovina i Podveležje biti prve vjetroelektrane koje će početi proizvoditi struju. EP BiH je u ožujku 2011. godine potpisala koncesijski ugovor s Vladom Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ). U njemu je navedeno da će vjetroelektrana biti izgrađena do sredine 2013. Zbog kašnjenja Vlada potpisuje dva aneksa na ugovor, čime je omogućeno EP BiH da produži rok za završetak izgradnje za godinu i pol dana. Rok utvrđen u posljednjem aneksu istječe krajem ove godine i on će biti probijen. Na internetskoj stranici EP BiH piše da će gradnja vjetroparka u Podveležju početi 2014., a da će elektrana raditi 2015. godine. “Ako to stoji na webu, definitivno ne može biti tako”, kaže Edib Bašić, direktor Jedinice za provedbu projekata u ovom državnom poduzeću.
Dostava ponuda
Rukovodstvo EP BiH je svojim odlukama doprinijelo kašnjenju. Natječaj za nabavu vjetrenjača raspisali su 2011. godine poništivši ga potom prije isteka roka za dostavu ponuda.
Bašić kaže da je uprava napravila neracionalan potez jer nisu postojali uvjeti za raspisivanje natječaja. Dodaje da nije postojala ni građevinska dozvola ni suglasnost za priključak na mrežu. Osim toga, nabava je bila planirana na temelju vlastitih sredstava i kredita komercijalnih banaka u BiH, iako međunarodne banke daju mnogo povoljnije uvjete. Kasnije su se obratili KfW banci, ali je procedura za dobivanje povoljnog kredita trajala dvije godine, navodi Bašić. Prema njegovim riječima, EP BiH će tek tijekom ljeta raspisati novi natječaj za nabavu vjetroturbina, a ujesen očekuju konačan izbor proizvođača. “Očekujemo da bi 2015. mogla krenuti instalacija”, kaže Bašić i dodaje kako je planirano da elektrana bude u pogonu 2016. godine. Amer Zagorčić, ministar gospodarstva HNŽ, zbog promjena planova EP BiH najavljuje i treće produženje roka u koncesijskom ugovoru za izgradnju vjetroparka u Podveležju.
“Ne vidim što je sporno jer će izgraditi vjetropark”.
EP HZ HB, također, kasni s izgradnjom svoje vjetroelektrane. Projekt Mesihovine je predstavljen javnosti 2006. godine, a koncesijski ugovor s Hercegbosanskom županijom (HBŽ) potpisan je tri godine kasnije. Početak izgradnje vjetroelektrane na Mesihovini u rujnu 2010. godine najavila je tadašnja predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, dok je na vjetrovitoj uzvisini iznad Duvanjskog polja polagala kamen temeljac.
Međutim, stvari se nisu odvijale željenim tempom. Novinari CIN-a su posjetili Mesihovinu, ali tamo više nije bilo ovog obilježja. Nije bilo ni traga velikim građevinskim radovima.
Vođa projekta u Mesihovini Dalibor Marinčić kaže da je EP HZ HB tada planirao završiti radove do 2013. godine. Okolnosti im, međutim, nisu išle na ruku. Prvi natječaj za nabavu vjetroagregata su raspisali u ljeto 2012. godine, ali se za više od godinu dana nitko nije javio. Na ponovljenom natječaju su imali više uspjeha - javila se jedna kompanija. On je zatvoren krajem prošle godine i EP HZ HB je u fazi izbora dobavljača, kaže Marinčić.
Prema temeljnom ugovoru s njemačkom razvojnom bankom, EP HZ HB je do kraja 2013. trebao početi proizvoditi struju na Mesihovini i krenuti s otplatom kredita. Međutim, zbog problema u vezi s nabavom, uz odobrenje KfW banke, početak otplate kredita prolongiran je za kraj 2015. godine.
Razvoj mreže
Marinčić je siguran da će vjetroelektranu izgraditi do tada. Svake godine NOSBiH pravi desetogodišnji indikativni plan proizvodnje električne energije uz koji objavljuje i popis elektroenergetskih projekata u razvoju. Prema tom dokumentu, vjetroelektrane kod Mostara i Tomislavgrada nisu ušle u bilancu i plan razvoja mreže u BiH za sljedeću godinu. To znači da će za priključak na elektromrežu sačekati još najmanje dvije godine. Prema podacima NOSBiH, u Federaciji je potpisano 10 koncesijskih ugovora za izgradnju vjetroelektrana. Pojedine tvrtke su koncesijski ugovor s vladama županija sklopile još 2008. godine, ali do danas nisu počele gradnju. Najviše koncesija je dala HBŽ.
“Kada bi se držali slova zakona, mogli bi raskinuti 80 posto ugovora”, kaže Mate Šiško, pomoćnik ministra goapodarstva HBŽ-a. On dodaje da time ne bi dobili ništa jer “županija ne trpi štetu” zbog izostanka gradnje. Tvrtke u FBiH prolaze komplicirani put tijekom kojeg moraju prikupiti dozvole i suglasnosti najmanje 13 općinskih, županijskih i federalnih institucija. Marinčić kaže da su u projektu Mesihovine do sada morali izvaditi 50 dozvola i suglasnosti. Samo za dobivanje jedne od njih – urbanističke suglasnosti – morali su dobiti 36 dozvola, objašnjava ovaj inženjer.
Iskustva u RS-u su nešto drugačija. Mandžuka kaže da je ispočetka bilo teško, ali je nakon potpisivanja koncesijskog ugovora s Vladom RS-a lakše dolazio do dozvola.
Vjetroelektrane su nepredvidljiv izvor električne energije. Njihovu proizvodnju je gotovo nemoguće prognozirati, što znači da regulator mora imati osigurane stalne rezerve struje kako bi održavao stabilnost opskrbe u slučaju prekida napajanja iz vjetroelektrana. Broj i snagu vjetroelektrana ograničava i kapacitet dalekovoda u BiH. Najveći broj prijavljenih projekata se nalazi u zapadnoj Hercegovini, ali tamošnja dalekovodna mreža na koju bi se spajale vjetroelektrane nije dovoljno izgrađena. Zbog toga je Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK) prije dvije godine odredila da se do 2019. godine na prijenosnu mrežu može priključiti maksimalno 350 MW instalirane snage iz vjetroelektrana. Dva entiteta su se dogovorila da 230 MW pripadne Federaciji, a 120 MW Republici Srpskoj. Entitetska ministarstva energetike, industrije i rudarstva su potom napravila liste budućih vjetroelektrana za priključenje na mrežu. Osim onih na Trusini, Mesihovini i Podveležju, trebale bi se graditi i kod Tomislavgrada i Livna te na Kupresu. NOSBiH je u siječnju prošle godine od investitora ovih projekata zatražio da dostave elaborate o priključenju na elektromrežu. Dostavili su im ih samo “Eol prvi” i EP BiH. S obzirom da elaborat Elektroprivrede nije bio revidiran do izrade prijedloga indikativnog plana proizvodnje, njena vjetroelektrana nije mogla ući u bilancu za sljedeću godinu.
Prema podacima entitetskih regulatornih agencija, u Federaciji BiH bi se struja iz vjetroelektrana otkupljivala po zajamčenoj cijeni od oko 153 KM po MWh, odnosno 165 KM po MWh u Republici Srpskoj.
Kupovina struje
Struju iz obnovljivih izvora, u koje spadaju i vjetroelektrane, uglavnom otkupljuju domaće elektroprivrede. One kupuju struju po znatno nižim cijenama od zajamčenih pa razliku plaćaju građani i ostali potrošači. U Federaciji je to skoro pola iznosa, a u RS-u oko dvije trećine. Taj novac se uzima iz fonda naknada za obnovljive izvore koje pune građani i ostali potrošači električne energije. Naknade se naplaćuju uz svaki račun za struju. U zavisnosti od koje elektroprivrede kupuju struju, građani plaćaju od 29 do 34 feninga mjesečno za obnovljive izvore. Osim zbog veće cijene struje, ulaganje u vjetroelektrane isplativije je u RS-u i zbog toga što u tom bh. entitetu razdoblje otkupa po takvim cijenama traje 15 godina, za razliku od FBiH gdje je ograničen na 12 godina. Stručnjaci procjenjuju da bi se, prema sadašnjim zajamčenim cijenama, ulaganja u vjetroparkove od oko 50 MW isplatila za 8 do 10 godina. Osim ulagača, na vjetroelektranama će zarađivati i općine, županije i Vlada RS-a jer dijele novac od koncesijske naknade, a zarađuju i od posebnih naknada na koje se obvezuju investitori.Tako je na osnovi koncesijskog ugovora EP BiH još 2011. godine uplatio milijun KM za razvoj lokalne zajednice na Podveležju. Također će nakon izgradnje elektrane svake godine uplaćivati 43.200 KM za korištenje zemljišta te 2,5 posto od struje koju proda. Ovaj novac će biti podijeljen između županija i Mostara u gotovo jednakom odnosu.
Slično tome, EP HZ HB će na račun Hercegbosanske županije uplaćivati 1,5 posto od prodaje struje na Mesihovini, dok će Općini Tomislavgrad pripasti jedan posto. Marinčić kaže da bi po aktualnoj otkupnoj cijeni to trebalo biti ukupno oko 900.000 KM godišnje.
Mandžuka kaže da će i Općina Nevesinje zarađivati po dvije osnove: od profita u Eolu prvom te od koncesijske naknade koju ova tvrtka plaća. Prema ugovoru, “Eol prvi” svake godine mora uplaćivati 2,5 posto prihoda od prodane struje u proračun RS-a. Sedamdeset posto ovog novca će dobiti proračun Općine, a ostatak će zadržati RS. Prema Mandžukinom izračunu, od vjetroelektrane u Trusini Općina će godišnje zarađivati između 800.000 i 900.000 KM. “To je jako dobro za siromašnu općinu kao što je Nevesinje”, kaže Mandžuka.
